Približivši se granici tu razjarene i ogorčene osvetnike dočeka jasna poruka : '' imamo vaše žene , djecu i braću. Svi su živi i biti će im dobro, ako vi u miru otiđete, jer vaša borba će donijeti samo smrt svima onima koje tražite '' - bestidna, cinična poruka , ali realnost.
I druga poruka :
'' sve koje želite možete otkupiti ''
Dakle, otkupnina može bez krvi ostvariti njihove pravedne želje da zarobljenike oslobode.. No bijesno nestrpljivi najosvetoljubiviji ne htjedoše poruku niti saslušati, te jurnuše bezglavo, bez zaklona i potpore, ne čekajući zapovjednikovu zapovijed, te budu, niti ne približivši se zaklonjenom neprijatelju, ranjeni ,što primiri ostale, te svi prema zapovjednikovoj zapovjedi srede redove i povukavši se u neke prirodne zaklone, čekaše zapovijedi, kao odgovorni vojnici…
Zapovjednik, procijenivši situaciju, hladne glave, u interesu života djece, žena, majki, mladih zarobljenika ,koji su svi zapravo sačinjavali kamengradsku zajednicu, a koja bi mogla ,evo sada tu, u neravnopravnoj ratnoj borbi surovošću neprijatelja ,biti uništena (što bi tada povijest zabilježila samo kao ratnu nesreću), -dakle u interesu života i opstanka zajednice, nakon kraćeg uvjeravanja, te autoritetom zapovjednika, primiri osvetnike i pokrene sakupljanje otkupnine , koja istinu reči, nije bila prevelika, jer je neprijatelj znao da nakon temeljite pljačke i razaranja što su u Kamengradu izveli , osvetnici osim vlastitoga života druge vrijednosi teško mogu skupiti, a da nemogućnost otkupa će izazvati osvetoljubivi bijes, te će ovaj dio granice zahvatiti oganj krvi, što nije poželjno baš kad se znalo da daleke sile spremaju akciju oslobađanja davno zauzetih područja.
Osim toga zarobljenike treba hraniti , što je znatno opterečenje , a ne smije ih se maltretirati.kako ovi ,kad se oslobode, ne bi potpaljivali bijes odmazde; a povrh svega u njihovim vlastitim pripremama za bilo osvajanje daljega ili obranu sadašnjega područja brojni zarobljnici su značajna smetnja, pa je oslobađanje zarobljenika bio dobar i jeftin izlaz iz nastale situacije, jer glavni cilj borbe – razaranje Kamengrada - je ostvaren.
Tako je izgledalo da je ostvaren samo još jedan slučaj pogranične pljačke materijalnih dobara, skoro bez žrtava ( osim onih koji makar malobrojni, braneći svoje su u toj borbi stradali, a kako je bilo ratno vrijeme to je stradavanje na granici bilo često i ne iznenađujuće) .
Međutim nije ipak sve prošlo samo s otkupom i povratkom zarobljenika na razorena ognjišta i gubitkom imovine, jer dok su uz malo natezanja mnogi zarobljenici oslobođeni, na nikakovu otkupninu nije osvajač pristajao za ' kamengradsku princezu '. Ona mora ostati u neprijateljskom taboru. Za nju se naročito zauzeo zapovjednik neprijateljskog tabora, garantiravši da će ona biti više kao gost nego zarobljenik, ali ipak t a l a c g a r a n t , da s naše strane ne će biti protiv njih poduzimane nikakove akcije, jer bi tada ona kao talac stradala. . Takovo talaštvo, bilo je poznato u ona vremena, kad su na dvorovima pojedinih velmoža i kraljeva bili kao taoci sinovi mnogih prijatelja i neprijatelja.., pa iznuđeno na silu talaštvo 'kamengradske princeze' je moralo biti prihvaćeno .
Doista, koliko je informacija moglo prolaziti preko granice nije se čulo ništa na štetu 'taokinje Zule ' . Naprotiv omogučeno joj je sve što djevojci treba, osim slobode kretanja bez pratilice – čuvarice , koja je bila zadužena da Zuli pomaže i osigurava sve što je djevojci potrebno, ali i da pazi na njeno kretanje i komuniciranje..
No kako je Zumbilina bila po svojoj naravi umilna i prilagodljiva, ubrzo je stekla prijateljske družice, pa pomalo i razumijevanje za njen položaj, te ćak i zavist zlobne podvale.
A za četovanje na granici ostvarena je mala 'oaza' primirja, prekršenoga često od neprijateljske strane, znajući da odmazde ne će biti dok oni imaju ' taokinju Zulu'
S 'naše' strane granice nastala je promjena, jer je bilo uočeno da će biti svrsishodnije novo naselje izgrađivati, ne na šumovitom Bilogorskom pribrežju (zbog teže obrane) ,nego nešto sjevernije u Pridravskoj ravnici u osloncu na utvrdu Koprivnice, te se ne obnavlja Kamengrad, nego se pučanstvom obogaćuje i proširuje granična koprivnička naseobina, te ova bude po svom daljem razvoju geografski-vojno-obrambenoj važnosti granična utvrda značajna posestrima bliskih obrambenih utvrđenja i još središnje obskrbno trgovište.
Život živih se mora nastavljati, pa i u situaciji niti rata niti mira na labavoj granici, te vrijeme prolazi liječeći rane..
Naravno dječaci postadoše zreliji, obrazovaniji, vještiji, borbeniji , sposobni vojnici, te se čini kao da tragediju Kamengrada još rijetko tko spominje. Sada se spominje ne više neka granična čarka, nego se razbuđuje opća narodna težnja za oslobođenjem većeg okupiranog područja, te spremanje vojne akcije sve prisutnije visi u zraku..
Cvetinko i Lubaš su vojnici, drugovi, prijatelji ,pa jednoga dana Lubaš vidjevši Cvetinka neraspoloženo zamišljenoga reče . „ Vidim već duže vrijeme nešto snuješ, nešto Te mući, pa mi smo prijatelji pobratimi, reci mi o čemu se radi .“
„ Znaš, Lub - doista nešto razmišljam. Razmišljam sve češće od onoga dana kad me je noć i grmlje spasilo da me hajduci ne nađu. Dobrovoljno se ne bih dao, a tada,zna se, danas ne bih s Tobom razgovarao.
Nema dana a da mi u ušima ne odjekuje vrisak naših dragih suigračica i zapomaganje majki. Mislim kako su lukavo bili izmanljeni naši branitelji da napuste naš Kamengrad,pa onda što se dogodilo- to ćemo im vratiti s kamatima, ali ne mogu ne misliti na Tvoju sestru našu kamengradsku princezu. Bili smo kao djeca bliski, a sada, evo, njene djevojačke družice imaju momke, vesele se životu, a za Zumbilinu mi ništa ne znamo. Mući me i znam da je moramo osloboditi, ali nikako ne znam kako to ostvariti . Eto sada znaš o čemu razmišljam. “ ..
„ Istih smo razmišljanja .Tada, nezaboravnoga dana,kako znaš, bio sam se uspio popeti na visoku bukvu i nekako zakloniti među lišćem, strepeći da koji od hajduka ne pogleda u krošnju. A u Kamengradu potpuni kaos. Osvajač jurca tražeći pljačku, što mu je prvenstveno i najvažnije, a za nas dječake i snalažljive spas života. Vidim dok djeca vrišču,a majke zapomažu, kako otimači grabe našu sirotinju, pa i kako se međusobno otimaju za plijen. A dan se bliži kraju, pa u sumraku još gdjekogod uspije pronaći kakvotakvo sklonište. Večina je potpuno zbunjena. Moja susjeda gleda ošamučena, nesposobna da se pokrene,sakrije ,a osvajač već žuri sa plijenom i mnoštvom zatećenih, kao krdom nazočnih, nesvjesnih situacije , da se što prije udalji, te samo viču i tjeraju, tjeraju neznano kuda. Nisam mogao znati tko se spasio, a tko nije. Tekar drugoga jutra smo vidjeli koliko nas je malo dočekalo naše branitelje od Đurđevca i Ludbrega, gdje su lažni napadi obustavljeni , a Kamengrad nije više sigurna opasna utvrda.
Ni ja nisam miran dok je moja sestra tamo, ali sam siguran da ćemo nešto smisliti. Sada smo ,eto, podvostručili obim razmišljanja. Morati ćemo uključiti u našu namjeru još najpouzdanije Bošljana i Treljaša. Ja ću ih zakleti na šutnju do smrti. Oni su nam bliski i pouzdani bili u riskantnim prigodama. Znam : našu ćemo Zu. osloboditi!“
Tako namisao je izrečena, ali za ostvarenje sve ideje se ukazuju kao neizvedive, ne zbog ugrozbe života spasitelja, nego zbog prevelike opasnosti po život same Zumbiline.
Razmotrili su da kao osnovno treba uspostaviti vezu sa samom Zu, ne samo da ne bi bila iznenađena svojom 'otmicom', već više da dostavi podatke o svojoj situaciji.
Za uspostavljanje kontakta bilo je očito da momci nisu pogodni,već da to mora obaviti ženska osoba.. Izbor padne na Gvozicu , koja bijaše rano ostala bez roditelja te se o njoj brinula obitelj Cvetinka i Zumbiline, a Gvozica im bijaše kao sestra i posebno odana Zumbilini, a sama je u igrama bila uspješna glumica.
Gvozica će na sajmeni dan preći prikladno obućena u neprijateljsko taborište, kao uboga seljanka, prodavačica s nekoliko kitica plavih zumbula. Znalo se naime da Zumbulina sa svojom pratiljom na sajmeni dan,kad je trgovište okruženo stražama obično kupuje kakovu sitnicu ,koju skoro redovito poklanja svojoj pratilji,te je ova veoma zainteresirana i poticajna sa Zulom obilaziti što više trgovina.
Tada sajmeni dan bijaše u nedjelju, te po planu Gvozica s kiticama zumbula obilaziše u gužvi trgovaca i kupaca sajmište.
Ne nađe djevojku kakove se sjećala. No spazivši u rukama 'seljanke' kitice zumbula zaustavi ju, u tamošnju nošnju od glave do pete zakrabuljena šarenim krpama, te samo s prorezom za oči, odrasla ženska osoba, kakovih je u sajmenoj gužve bilo puno sajmište.. Gvozica se prepadne pomislivši da ju je netko prepoznao.A zakrabuljena osoba , neznano da li žena li djevojka zagledavši zumbule bijše isto toliko zbunjena kao i ' seljanka'. No, dostajao je samo jedan zagled u oči da im objema bljesne sjećanje na 'dječji nemušti govor' i prepoznavanje. Obje su se prepoznale, a to pratilji ne bijaše uopće uočljivo .Kratko su tajno 'razgovarale',prebirući kitice zumbula, tražeći najljepšu, a zapravo rukama i prstima 'govoreći', brzo se razišle, da bi se još dva puta u vrevi srele i Zu sve kitice pokupovala,te se razumjele i najvažnije utanačile.
Sad je Zu znala da njen brat sprema njeno oslobođenje, a ona će mu na sljedećem sastanku objasniti sve što bude mogla saznati za mogućnost svoga odlaska.
Vrijeme je uobičajeno sporo za nestrpljivu Zu teklo, no što Zu nije mogla niti slutiti niti nikako znati, ukazivala se za nju i njeno boravište fatalna promjena
Nastaviak slijedi
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Post je objavljen 02.12.2012. u 15:26 sati.