Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

ponedjeljak, 25.11.2019.

Privid i fantazija

Bio je ko besciljni hod. S lijeve strane niz kuća. Poneka sa otvorenim vratima neke javne radnje, trgovine ili radionice. A sa desne strane samo drvored visokih stabala i uličnih svjetiljki. Ulica je samo pješačka zona i nema vozila, a prolaznici su rijetki, jer rano je poslijepodne, zaposlenici još su na radnim mjestima, a domaćica u kućama, te je ulica prazna.
Ipak uz jedan rasvjetni stup zastala je žena, kao da oklijeva preći preko kolnika prema vratima trgovine. Zagledan sam u nju, a ona malo zbunjena. Ručna joj torbica nemarno preko ramena obješena. Srednjedobnica je. Lice zanimljivo uz par borica uz oči. Izraz nehajan, opušten ali dojmljiv. Nesvjesno pružim ruku za njenu punašnu nadlakticu. Malo se trgla negodojući. No kao da sam rekao „Ovuda“ i krenemo stazom sitnog bijelog tucanika u desno. Širilo se drveće, stabla, grmlje i cvijeće, parkovno umijeće. Negodovanje joj se smirilo, a moja ruka ostane na njenoj bez stiska.
Koračali smo skladno u parkovno okruženje bez govora. Za zadovoljstvo združenja govor nije bio potreban, a nisam ni imao niti znao riječi prikladne situaciji, a okoliš i ozračje, te posebno iznenadna bliskost bijahu nezanemariv poticaj ugode združivanja, nematerijalnih, apstraktnih, duhovnih emocija. Topao pogled, pritvorene usne, znatiželja očekivanja, bili su kao ribolovna ježka – mamac, da prinesem usnama čašu i srk saznanja. No u zadovoljstvu trepnuvši vjeđama nesta park, nema cvijeća, u okruženju je samoća i združenja želja pusta.
Nakon noćne kiše, vedrina. Nasmiješeno sunce se ljeska u prozirnim biserima na umivenom, mokrom, šarenom lišću, sa kojih još kapi cijedi aukuba. Na horizontu uža traka-spektar svih boja, a iz dubine plavetnila šapat orkestra truba.

A sveobuhvatna svima zemljanima umnicima i ostalim stvorenjima, širenje radosti, ugode, skromnosti vična, nematerijalno bogatstvo, sretan život ubav, nudi plemenita ljubav.
Ljubim, ljubiš, ljubimo, ljubav, dar života zagrlimo, sretno življenje složno izgradimo!

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Osmjesi nećujnih mirisa'

ODA ŠUMI

Nakon zime, snijega, leda, toplo sunce s neba gleda.
Priča je kako nije bilo, a možda bi bilo ranije ili kasnije, ali nije, pa nema ni sjećanja ni nadanja, pa preostaje nepostojeća stvarnost sna kao realnost posto-janja.
I tada, tako je to bilo.
Na velikoj praznoj ploči stola, je čisti bijeli papir. Uz svaki trokut crta grafikon. Sa poslom sam upravo gotov, zadovoljan sam, raspoložen, poslijepod-ne je, a sunce već polako puzi ka zapadu. No, još je dosta daleko od zalaza, te me privlači na izlazak.
U lugarnici sam. Drvena je šumska brvnara, na manjoj čistini u šumskom okruženju. Čistina je nedavno pokošeni travnjak, sada svježe zelen sa kupom si-jena za zimsku prehranu srna.
Šumski prilazni puteljak, djelomično je obrastao grmljem. A mjestimično neobrastao, te se naziru gole zemljišne površine. Besciljno koračam zastajkujući.
Nedjelja je, a šumski radnici su jučer otišli kućama, te će se vratiti. Lugar je na svojemu obilasku, te ovdje je nedjeljni mir, bez prometnog narušavanja, izgleda kao prazna uličica. Prolaznika nema, niti kočijaša, a toplog je ozračja puna čaša, kao prirodna nirvana, pri kraju dana. Nema niti grubih zasjeka i cvi-leži pila, koji se radnim danom čuju iz podalje sječine.
Nakon još jednog zastoja, evo me pod krošnjama stabala. Prelaz iz čistine pod krošnje, iz osunčanja u hladovinu, kao na plaži iz pijeska u vodu.
Da, baš sam u carstvu prirodne slobode, mira i sloge, tu uz panj na meka-noj mahovini, sjedeći snatrim zatvorivši oći.
Ovo mi srcu godi, tu me podsvijest oslobođena konvencionalnosti kroz raj zemaljski vodi. A potom još koraci u hladu, dva-tri, možda šest, dugi kao po-ljupci što ih ljubav vodi u srk usnama, sa medenih voljnih usana.
No, tu su sada u bliskom, pa duhovnom i dalekom okruženju, vite jele, stasite djevojke, u vis k nebu težeće, krošnjate bukve su nadrasle. Sunčana im strana osunčana, pozlaćena, a zasjenjena je prosrebrena.
Obzorje dojmljivo, osebujno, stabilnog združenja svih stvoriteljevih da-tosti. Primjerena združenih različitosti, pa i suprotnosti biljnih nepokretnih i ži-votinjskih živućih organizama u idealnoj usklađenosti sa stanišnim uvjetima, kakove planeta Zemlja na svome svakom posebnom dijelu, za opstanak čovjeku postojanje omogućuje.
Slobodna intima potiče idilično raspoloženje. Kao da svaka molekula or-ganizma bubri, predajući se zagrljaju posebnosti nematerijalnog užitka postojeće nestvarnosti.
Srce kao da veselo skakuće, kao ptice u krletki prije nego što zacvrkuće.
Šumski magnetizam životu je neodoljivo sveobuhvatan. Životnost je ov-dje zajednička harmonična složnost, kao ljubav emotivno nazvana, je magnetna tolerancija u rajsku jednotu zbližavanja.
Tišina je neizražajna u bogatstvu nediferenciranih šumova razgovora liš-ća, kao u koncertnoj sali pred nastup orkestra, a šumska čarolija se odvija i traje bez vidljivog dirigenta.
Ah.. ah.. Po mahovini korak lak. I samo ah, otvorenih ustiju širom, kao riba na suhom. Pa još samo dah, dah za udah malo ozračja miline, djelića život-ne cjeline, baš tu, u šumskom ozračju.
Istežem vrat, širim ruke i još širim, duljim, duljim, da obuhvatim neizre-civost i gole intime miris. Ah.. ah.. Još jedan udah, raširenih ruku, kao krila ptice u letu.
Ljubav se tu rodi, a ona me k tebi vodi. Domu tvom i mom, gdje ljubav cvjeta za sva ljeta. Šumo draga prekratkih sam ruku da ta zagrlim u jedan mah.
Otvorim oči nema hladovite šume, ni pozlaćenih srebrnih jela, niti široko granatih bukava, a ni uz meke mahovine mirisnih ciklama.
Glasno se predajem: «Sumo, šumo, tvoj sam šumo, da bez daha još samo pobožno šapćem, šumo moja zbogom...».

********

Bila je to slutnja stvarnosti, jer sam već imao rješenje u ladici, nakon pu-nog radnog staža lutanja šumama, rješenje o umirovljenju.
Svega, svega u rajskom šumskom nepostojećem postojanju, što bi bilo da je biti moglo, kao iluzija što ju snatrenje nudi. Nema šume, ni šumske idile, osta samo svileni prozorski zastor, što ga leluja, ljulja, njiše, izvija nebeski lahor.

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Osmjesi nečujnih mirisa'

<	studeni, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters