Nakon zime, snijega, leda, toplo sunce s neba gleda.
Priča je kako nije bilo, a možda bi bilo ranije ili kasnije, ali nije, pa nema ni sjećanja ni nadanja, pa preostaje nepostojeća stvarnost sna kao realnost posto-janja.
I tada, tako je to bilo.
Na velikoj praznoj ploči stola, je čisti bijeli papir. Uz svaki trokut crta grafikon. Sa poslom sam upravo gotov, zadovoljan sam, raspoložen, poslijepod-ne je, a sunce već polako puzi ka zapadu. No, još je dosta daleko od zalaza, te me privlači na izlazak.
U lugarnici sam. Drvena je šumska brvnara, na manjoj čistini u šumskom okruženju. Čistina je nedavno pokošeni travnjak, sada svježe zelen sa kupom si-jena za zimsku prehranu srna.
Šumski prilazni puteljak, djelomično je obrastao grmljem. A mjestimično neobrastao, te se naziru gole zemljišne površine. Besciljno koračam zastajkujući.
Nedjelja je, a šumski radnici su jučer otišli kućama, te će se vratiti. Lugar je na svojemu obilasku, te ovdje je nedjeljni mir, bez prometnog narušavanja, izgleda kao prazna uličica. Prolaznika nema, niti kočijaša, a toplog je ozračja puna čaša, kao prirodna nirvana, pri kraju dana. Nema niti grubih zasjeka i cvi-leži pila, koji se radnim danom čuju iz podalje sječine.
Nakon još jednog zastoja, evo me pod krošnjama stabala. Prelaz iz čistine pod krošnje, iz osunčanja u hladovinu, kao na plaži iz pijeska u vodu.
Da, baš sam u carstvu prirodne slobode, mira i sloge, tu uz panj na meka-noj mahovini, sjedeći snatrim zatvorivši oći.
Ovo mi srcu godi, tu me podsvijest oslobođena konvencionalnosti kroz raj zemaljski vodi. A potom još koraci u hladu, dva-tri, možda šest, dugi kao po-ljupci što ih ljubav vodi u srk usnama, sa medenih voljnih usana.
No, tu su sada u bliskom, pa duhovnom i dalekom okruženju, vite jele, stasite djevojke, u vis k nebu težeće, krošnjate bukve su nadrasle. Sunčana im strana osunčana, pozlaćena, a zasjenjena je prosrebrena.
Obzorje dojmljivo, osebujno, stabilnog združenja svih stvoriteljevih da-tosti. Primjerena združenih različitosti, pa i suprotnosti biljnih nepokretnih i ži-votinjskih živućih organizama u idealnoj usklađenosti sa stanišnim uvjetima, kakove planeta Zemlja na svome svakom posebnom dijelu, za opstanak čovjeku postojanje omogućuje.
Slobodna intima potiče idilično raspoloženje. Kao da svaka molekula or-ganizma bubri, predajući se zagrljaju posebnosti nematerijalnog užitka postojeće nestvarnosti.
Srce kao da veselo skakuće, kao ptice u krletki prije nego što zacvrkuće.
Šumski magnetizam životu je neodoljivo sveobuhvatan. Životnost je ov-dje zajednička harmonična složnost, kao ljubav emotivno nazvana, je magnetna tolerancija u rajsku jednotu zbližavanja.
Tišina je neizražajna u bogatstvu nediferenciranih šumova razgovora liš-ća, kao u koncertnoj sali pred nastup orkestra, a šumska čarolija se odvija i traje bez vidljivog dirigenta.
Ah.. ah.. Po mahovini korak lak. I samo ah, otvorenih ustiju širom, kao riba na suhom. Pa još samo dah, dah za udah malo ozračja miline, djelića život-ne cjeline, baš tu, u šumskom ozračju.
Istežem vrat, širim ruke i još širim, duljim, duljim, da obuhvatim neizre-civost i gole intime miris. Ah.. ah.. Još jedan udah, raširenih ruku, kao krila ptice u letu.
Ljubav se tu rodi, a ona me k tebi vodi. Domu tvom i mom, gdje ljubav cvjeta za sva ljeta. Šumo draga prekratkih sam ruku da ta zagrlim u jedan mah.
Otvorim oči nema hladovite šume, ni pozlaćenih srebrnih jela, niti široko granatih bukava, a ni uz meke mahovine mirisnih ciklama.
Glasno se predajem: «Sumo, šumo, tvoj sam šumo, da bez daha još samo pobožno šapćem, šumo moja zbogom...».
********
Bila je to slutnja stvarnosti, jer sam već imao rješenje u ladici, nakon pu-nog radnog staža lutanja šumama, rješenje o umirovljenju.
Svega, svega u rajskom šumskom nepostojećem postojanju, što bi bilo da je biti moglo, kao iluzija što ju snatrenje nudi. Nema šume, ni šumske idile, osta samo svileni prozorski zastor, što ga leluja, ljulja, njiše, izvija nebeski lahor.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Osmjesi nečujnih mirisa'
Post je objavljen 25.11.2019. u 16:34 sati.