Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 24.06.2018.

PROŠLO JE, A OSTALO JE U SJEĆANJU (4)

Dani su nadalje tekli jednoliko. Oni uvijek prebrzo prolaze. Opet sam autostopirao, kao i svi drugi. Poznati đems je bio neko vrijeme u garaži, a zatim ga je preuzeo Novi.
U teška vremena nečija smrt ne može biti dugo aktualna. Barem ne vidljivo. A to ljeto je bilo baš suho, dani bez kiše. Osvježenja ni od kuda... U Borskom je mirno, bez večernjeg gostionskog pjevanja i galame. A onda, jednog dana, nakon uredovnog vremena, ranog poslijepodneva ostao sam još nešto dovršiti. U sobi je zaparano da se gole podlaktice lijepe za radni stol, a hlače za lakirani stolac. Ljudi kažu omara, fijaka i obavezno dodaju „morala bi već pasti kiša“. To ljeto je doista bilo omarno, a još uvijek bez nade za barem neku promjenu...
I muhe su dosadne, igraju okolo tintarnice, a zatim prema prozoru, pa opet oko gla-ve i na prozor. Baš ih treba istjerati. Sklanjam zavjesu od prozora...Vrući zrak titra nad cestom. Cijela ulica kako je obuhvaća pogled je pusta. Ni mačka, ni kokoši...ni ljudi, ni vozila – baš poslijepodnevna fijaka. Prašne fasade, ograde, nasadi tog sunčanog dana bez vedrine su sivi. Niti jedan list na velikom kestenovom stablu ne treperi. Tako valjda izgleda sablasno naselje, kad sablasti nisu doma. Kao da je sve u ravnodušno-mirnom isčekivanju...
Ipak, gle: živ-čiv-živ, živ... u oštrom letu vrapčić juri vrapčiću. Evo nije sve beživotno. Ali vrapčića je skrenula iza žute kuće, a baš otuda na sredinu kolnika stupaju, teturaju bose nožice u preširokoj košuljici, idu...zastaju, malo se zaljuljaju pa opet koji koračić, onda stoj, ne, idemo dalje...odlučno sredinom ceste...jedan, dva...a s kraja duge ulice od samog zavoja, uz rub kolnika, nekako nesigurno ovamo se približavaju neke tamne hlače i prekomotna jaketa blago stegnuta u pojasu oko visokog STRAŠILA pod još višim lovačkim šeširom, koji je nekad valjda bio i kicoški nakrivljen nad tamnim obrvama. Obrve su sada prašno sive. Čovjek dulje pješači... Ali to je, nema sumnje, Pa-Prvi. „Nisam ga vidio preko mjesec dna od kada su ih zeli i otpeljali tam doli.“ Vraća se dakle. Tu je. Bio sam ovih dana čuo da je sve bila samo obična gostionska galama, da nema ništa značajno, da će ih pustiti. Naravno, vojska je ugušila ONU TAMO pobunu. Navodno je i naš garnizon sudjelovao. Sve je opet umireno. Tamo je bilo i mrtvih - ne zna se točno. Da, bio je to pokušaj kontra revolucije, no sve su nade neprijatelja energično likvidirane. Sada treba čim prije sve zaboraviti. Pogotovo ovdje kod nas. Događaju daje značaj samo neprijateljska propaganda. Razumljivo i „naše“ uhapšenike treba čim prije pustiti...Zato je sada Pa-Prvi tu, visok, malo pognut, mršav, zgužvan. Bio bi dobra spodoba za strašilo u kukuruzištu ili spaljivanje na mesopustu. No tu je i očito je živ.
A Fa-Bien? ZAR JE NJEGOVA SMRT SAMO NESRETNA ZGODA GEZ ODGOVORNIH I KRIVICE?
Kako objasniti njegovoj ženi, malom sinu i nerođenom djetetu da svojega tatu nikada neće vidjeti i da im ga nitko, nikada neće vratiti. Da je sve bila zabuna i ništa ozbiljno. Zar je smrt nešto neozbiljno?
I sada Pa-Prvi tu po cesti svojega sela malo tetura, kao da će pokleknuti, ali ide dalje. Lice mu je sivo, zaprašeno, pogled naprijed izgubljen...Pa zar ne vidi da se približava djetetu na cesti? Ali dijete je stalo. Gleda dolazeće strašilo. Kao da se čudi. Oklijeva. Ne oklijeva, ne čudi se podiže lice... Ustašca se bojažljivo rastvaraju. Hoće li zaplakati? Ne, sad je kuražnije. Čovjek strašilo je zastalo. Gleda dijete. Nešto kao smiješak samo na usnoj bori, no oči ostaju ozbiljne, vrlo ozbiljne, malo mutne. Te oči su prepoznale dijete, a ono već tepa: „Stric Pa...“ – čovjek se saginje, pruža ruke... „Stric Pa...“ – podiže dijete u naručje okrenuvši se gleda niz ulicu. Ona je pusta, beživotna, tek kao da se čuje iz daljine buka kamiona.
Nitko nije dočekao povratnika, nitko nije primijetio da je samo dijete otišlo na cestu. Još se ne zna da je on pušten, da je opet tu, živ u svom selu.
Tako taj susret na cesti nitko ne vidi. Na skoro će se tek poneka zavjesa na prozoru neznatno pomaknuti, kao po tajanstvenom saznanju.
No, evo baš toga ljetnog, prašnog dana, sunčanog ali bez vedrine kad se u dosadi i nestrpljenju očekuje osvježenje, dva su ŽIVA STVORA, teturajuće strašilo i gegajuće nejako djetešce, u jednom trenutku vječnosti, ZASKOČENA sama bez svjedoka, kao susret očerupane, jadne PROŠLOSTI i neizvjesne, blijede BUDUĆNOSTI, na PRAŠINI GRBAVOG PUTA uz roktanje još daleke grmljavine brektavog motora...
„Stric Pa...di je tata?“
Nema odgovora. Stric Pa ne odgovara, a što bi mogao reći tom djetetu, ali dijete je nestrpljivo, sad već viče: „Di je moj TATA?“. Nitko ne odgovara. Okrenulo je glavicu ovamo. Da, to je mamina trokutasta brada s jamicama i Fa-Bienovo široko čelo. Na prljavim obraščićima su dva mokra traga, a u kutu crnih očica dva sjajna debela bisera. Ono još čeka, zatim nabire ustašca, te konačno zajeca tiho, jadno napušteno:
„...di ....je...moj tata..., ta...ta...“
Na zavoju brekće kamion. Mrtvih nema, a krivci su ostali... Život teče dalje...bez Fa-Biena.


* * * * * * *

Četiri građana – radnika odvedena su na „informativni“ razgovor u UDBU Rijeke. Dobrohotnost u smislu učvršćenja građanske lojalnosti i bratstva-jedinstva je pokazana kad je jedan ubrzo vraćen kući – u mrtvačkom sanduku, a ostali tek mjesec dna kasnije živi bez optužbe i krivice. Sve je bila zabuna iz predostrožnosti i velike revnosti.
Plejada žrtava tijekom 70 godišnjeg krvavog betoniranja MONSTRUM-TOTALITARISTIČKE demokracije KRALJEVSKE, a po tom SOCIJALISTIČKE Jugoslavije je veoma brojna (hoće li ikada itko pobrojati te mirnodopske žrtve i pozvati na odgovornost naručitelja, mentore i sponzore?)
Smiju li Hrvati te žrtve srpske i komunističke megalomanije zaboraviti, a srbofilske mentore i sponzore bez podozrenja uvažavati, kad ti isti mentori i sponzori i danas jasno pokazuju svoje opredjeljenje?
Za ne zaborav na riječku žrtvu ZGRADA u adekvatno već imenovanoj ulici „ŽRTAVA FAŠIZMA“ očekuje SPOMENOBILJEŽJE. Tim obilježjem će se ne kriva građevina iskupiti za svoje okrvavljene prostore.
Golgota Hrvata i hrvatske u 20-tom stoljeću omogućena vlastitom naivnom kratkovidnošću (izuzev PRAVAŠA: MAKAR KAO ŠAK MALA, ALI SLOBODNA I SAMOSTALNA), te podmuklim prevarama „braće“ Srba, nadmašuje porobljavanjem privrednom pljačkom, odna-rođavanjem, jezičnim zatiranjem, genocidnim strahotama i kulturnim ekonomskim razaranji-ma – nedaće u ranijim vjekovima od nasilnih porobljivača MONGOLA, TATARA I TURAKA...
Radi naših potomaka neka za uvijek svijetli i zvoni (kao amanet, pozdrav ili odzdrav) živa opomena:
NE ZABORAVILO SE – NE PONOVILO SE!

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života'

ponedjeljak, 11.06.2018.

PPROŠLO JE, A OSTALO JE U SJEĆANJU (3)

6. Epizodni događaj

Prije četvrt vijeka bio sam s jednim pratiocem-suradnikom (nosio je odoru i oružje) na službenom terenskom uredovanju na obali Istre u Savudriji (inventura državnih zelenih površina). U jednoj borovoj kulturi Pineti bilo je izgrađeno mnoštvo vikendica, cijelo naselje. Kultura kao takova bila je državna i to je trebalo registrirati. Vikendice nas nisu interesirale te ih nismo niti gledali. Vlasnici objekata su bili isključivo Slovenci: pojedinci, sindikati i poduze-ća. Slovenske vlasti tada nisu dozvoljavale vikendašku izgradnju na dijelu njihove obale, pa je bila navala na hrvatsku obalu uz dolične još pritiske političkih organa iz Ljubljane, Maribora, pa čak iz Zagreba i Beograda na neotporne priobalne općinske organe u priobalju Istre.
U kulturi nas je presreo arogantan i bijesan Slovenac – valjda čuvar objekata. Inače kako je bilo zimsko doba u cijelom okolišu nije bilo „ni žive duše“. Nije si dao objasniti naš zadatak te da mi objekte kao takove niti ne gledamo.
„Ne, on je čuvar, ima naloge, on ne dozvoljava pristup, ...tukaj je slovensko...“ Nisam još ni shvatio situaciju kad moj pratilac Istrijan, pravi Istrijan stupi naprijed: „TU JE HRVAŠKO...MARŠ...ODSTRANI SE...TE UPUCAM KAKO BREKA...“ držeći ruku na svom oružju.
Za tren je napetost narasla do eksplozije. Ipak nije prošla vječnost, nije pozvana ni međunarodna arbitraža, a Slovenac je stiščući kočoperni rep među noge odstupao, gunđajući da on ima takove naloge... Ni moj Božo nije se odmah smirio, već je ponovio:
„ZAPAMTI, TU JE HRVAŠKO...“
Ni taj dan, ni ostale nismo više nikoga sretali i dovršili naš posao bez problema. Danas mislim: SVAKA TI ČAST BOŽO. Bio si u pravo vrijeme na pravom mjestu PRAVI ISTRIAN – HRVAT...
Bog zna kako bi Ti danas rješavao DRAGONJU, SV. GERU, a možda i PRIVLAKU, BANIJU, SRIJEM I BARANJU ?
Eto i ova epizoda mi je u sjećanju kao:
NE PONOVILO SE – NE ZABORAVILO SE!


7. Mirnodopska žrtva sistema

Dogodilo se 1956. – u vrijeme MAĐARSKE POBUNE, a zbilo se tu pokraj nas...
Pribilješka je u SPOMEN na ne jedinu žrtvu zločinaca koji su se sami sebe bojali, a činili se jakima samo jer su uz svoje bezakonje imali pendreke i pištolje...
Spomen je pisan u obliku PRIČICE sa skrivenim imenima, no u svemu je svjedočanstvo tragičnog događaja u minuloj stvarnosti...

* * * * * * *
Toga omarnog dana naš povratak u selo, nakon dugog hoda po kamenitom bespuću, bio je umoran. Razgovori su bili iscrpljeni. Još smo možda mislili na najprikladnije osvježenje u bliskom domu te smo koračali bez riječi jedan za drugim sklanjajući se od poslijepodnevnog sunca u kratke sjene niskih kuća uz krivudavu cestu. Bio je to zapravo red nerijetkih kuća samo s jedne strane. Tek u sredini naselja, uz općinsku zgradu i zadružni dom, pojaviti će se nekoliko poprijekih kuća, koje bi valjda trebale omeđivati zamišljeni trg, odnosno sredinu sela gdje je raslo i par lipovih stabala, koja su i ove godine bila radi cvijeta očerupana. Ostaci asfalta govorili su da je selo vidjelo i boljih dana, no danas su tu bili brežuljčići u igri s jamicama i jaružicama, a poslije kiše otočići s jezercima koje je povremeno zatrpavao stari cestar, uz obavezne žalbe svim prolaznicima da nije kriv za stanje ceste, jer mu ne daju materijala za nasipanje, a promet teških kamiona s drvenom građom je velik. Nogostupa nije bilo.
Ta poznata cesta na ulazu u selo danas se otegla...
„Hm, kome je to...?“, zastao sam iznenađen, vidjevši iza zavoja dolazeću povorku predvođenu križem.
„Kaj ne znate?“
Gledao sam upitno bez komentara. Nisam se mogao sjetiti, a sprovod se približavao. „Stanimo u stranu. Ne pašemo onamo“... mislio sam na svoje trošne hlače, razdrljenu košulju s torbicom preko ramena.
„Skrenuti će na groblje, po malom putu na desno. Neće ovamo. No stanimo.“
Mnogo je muškaraca. Sve poznati seljani radnici. Kako su drugačiji. Ozbiljni, svečani, a znao sam ih samo s rada il gostionice gdje sam običavao jesti. Uvijek bi me vedro pros-todušno pozdravljali – dobar dan, kamo idete, ili šaljivo ironično: „ma čekajte, namučili ste se od nerada, počinite...“, a sada nijemi gledaju preda se i prolaze. Mnogo ih je, a radni je dan.
„Čiji je to sprovod“ – pitao sam.
„Ne znate“...Fa-Biena...“
„Fa-Biena?“- ponovio sam očito ne shvaćajući...
„Fa-Biena, Fara. Kako ne znate. Šofera. Vozili ste se s njime mnogo puta.“
Fa-Bien, Faro, kako su ga zvali, prisjećam se snebivajući dugog, zgužvanih, asketskog lica, dubokih bora oko usta, često iskrivljenih u dobrodušni osmijeh, otkrivajući tamnu rupu umjesto gornjeg lijevog zuba... Mladi čovjek. Ženio se kad sam premješten u Borsko. Sad mu je mališan počeo govoriti, a drugo se očekivalo. I Sou sam poznavao. Povisoka, u hodu malo naprijed nagnuta uvijek se nekud žurila, a imala je interesantne crne oči i zagonetno ozbiljan smiješak.
Da, to je doista Soa iza kola s lijesom. Ide spuštenih obješenih ruku. Ide za njim. Korača gledajući njega. Pogled joj je tako mirno i tupo uprt u pokrov na lijesu i vijenac od doma-ćeg cvijeća. Tragovi skoro presahnulih suza još su na žućkastom licu svježi. Dosta nezgrapna figura posrće po neravnoj cesti. Sama je, nitko je ne pridržava. SAMOĆA će biti i tako odsada njen pratilac. Živa je personifikacija tuge. Da li tako izgleda prava, crna, duboka duševna bol napuštenog osamljenog bića? I muškarci i žene brišu oči gledajući je...
Škripu pogrebnih kola i monotono kričav jek malog posmrtnog zvona prekida od vremena do vremena mrmljava molitva svećenika...
„Pa što je bilo?“ ...htio sam znati.
„Ma, ne znate?“ s nevjericom me po treći put pitao Na. Znao sam da je to Naov način. Bio je stariji radnik, pouzdan, diskretan, mnogo je znao, a rijetko govorio, bez ponovljenog pitanja skoro nikada. Životno iskustvo nije baš na poravnatom tlu stekao. Provodio je život na teškom radu. Živio je skromno za svoju obitelj. Začudo bio je poštovan i uvažavan iako nije tražio informacije. Bio je srednjeg rasta, dežmekast, rumenog, suncem opaljenog lica. Kao s razumijevanjem obično je slijegao ramenima: tako je. Što ćemo kad nije drugačije, a sad je nastavio:
„Zeli su ih...znate...a sad vidite...“ u pol glasa je gunđao i jedva mignuo prema odlazećoj povorci.
„Ma, ma, ništa ne znam, Na. Koga su zeli?“
„Četvoricu: Bi-Baćeg, Fa-Biena, Pa-Prvog i Sama-Ku“.
Poznavao sam ih svu četvoricu. Najrazličitiji ljudski tipovi i nikako mi nije bilo jasno kako su mogli doći u zajedničku kašu...
„A gdje su sad ostali?!“
„Ha“, slegnuo je ramenima „još su doli.“ Mislio je na grad. To sam shvatio.
„One večeri, znate...“ postao je tajanstveno povjerljiv il sam to ja umišljao da čujem njegov izvještaj „kad se čulo za pobunu i štrajk u donjoj oblasti, oni su kartali, pili i pjevali. U gostionici je bilo dosta svijeta i normalno bučno. Ljudi u gostionici, pomalo pripiti nisu baš tihi. Svatko nešto govori, nešto viče, a Bi-Baći je dobar na jeziku, „i tako: STE ČULI LJUDI i njih tamo su gnjeli, ali toga je dosta. Nećemo više...mora se jednog dana...baš kao oni ta-mo...DOSTA JE LAŽI. KRIVCI DOLJE...GALAMA JE VELIKA. Teško je znati tko što viče, pjeva, podgrijava ili umiruje. Ne damo se izrabljivati ni varati. DALJE LAŽLJIVCI...napetost je rasla.
Čaša se sve više punila i konačno uz tresak prosula po zidu, po oblijepljenim parolama (bratstvo jedinstvo je naša snaga. Proleteri svih...) po slikama-portretima (Marks, Tito, Lenjin). Zatim druga, treća...
Crvene mrlje veselo skaču i puze po zidu, a do maločas ozbiljni portreti, sada groteskno obojeni kao da se čude...
„Svi su vidjeli, svi su čuli...“, slegnuo je ramenima Na. „Drugo jutro, još rano su došli po njih četvoricu na saslušanje. Odmah su ih otpremili doli.“
Znalo se da je Bi-Baći okretan organizator. Izvukao je dobru zaradu u preprodajama rabljenog materijala. Obilazio je cijelu okolicu, svašta je govorio i čuo. Jasno vidim njegovo okruglo crveno lice, široki smijeh i puna usta metalnih zubi. No bio je dobar dobavljač, tih godina oskudice, a on se primao organizacije poslova koje drugi nisu htjeli.
Ali Fa-Bien nije bio brbljavac. Bio je solidan šofer tadašnjih teških đemsova iz stare ostavštine. Rado sam se s njim vozio na teren kao autostoper. Za vrijeme vožnje nije pričao, te ako nije bilo još koga u kabini čulo bi se po pol sata zajedničke vožnje samo brektanje motora i oduhnijvanje kompresije u bremzama, što me uvijek impresioniralo, jer sam u počet-ku mislio da šišti zrak iz probušene gume.
Fa-Bien je mislio svoje misli, a ja svoje. Možda smo se u čemu jesmo bez riječi i bez glasa.
„Pa ne umorite se previše – na neradu“ – ispraćala me na izlasku njegova simpatič-na ironija i prigušen osmijeh. „Zadnja tura se vraća oko šest...ako negdje ne zaspite“ – najzad me podboo. Bio je raspoložen. „Ko zakasni ide pješice ili ostaje s vucima na ležaju.“ Kreveljio se otkrivajući ispod gornje usne crnu rupu mjesto zuba, te mu je cijelo lice postajalo nekako čoškasto i nesimetrično.
Takovoga sam pamtio i još sada vidim kroz prozorčić njegovog đemsa kako opušte-no nagnut nad volanom pruža ruku da opet zatvori vrata kamiona.
Pa-Prvi i Sama-Ku biti su opet drugačiji. Pa-Prvi je visok, dobrog izgleda, skoro uvi-jek uredno obučen s malo lovačkim ukusom. Zaposlen je, oženjen, te je zbrinjavao obitelj s troje ili četvero male djece.
Sama-Ku je srednje visok. Športski tip, skoro uvijek u nekakvoj športskoj majici, koja je samo prema godišnjoj dobi bila tanja ili deblja. Oženjen. Imao je ugodna glas, te su ga obično u gostionici izazivali da zapjeva, a tada je njegov glas vodio.
Sva četvorica su bili tridesetih godina. Bi-Baći najstariji, a Fa-Bien najmlađi. Niti je-dan nije bio sklon piću. Bi-Baći je pio samo sodavodu. Reklo bi se normalni prosječni građani kao i toliko drugi. Pa ipak zašto njima gostionica? Gostionica u zadružnom domu je bilo jedino mjesto gdje su se ljudi radnici mogli naći, a vinsko oslobođenje, zaborav i možda zajednički osjećaj krivnje kao da su ih zbližavali i valjda bili potrebni u mukotrpnoj i ne baš bezbrižnoj svakodnevici, gdje doduše ima obećanja i parola ali sagledavanje perspektive im izgleda mutno.
Pa i sama pobuna i svrgavanje rukovodećih u daljnjoj oblasti, za što se nešto putem nepostojećih obavještajnih kanala saznalo možda je na čas uz vino razbuktalo duboko zakopanu nadu. Nitko nije ništa određeno znao, pa se razvijaju i nekontrolirane manifestacije. U svari ničega organiziranoga nije bilo. Samo spontana provala želje uz vinsko ohrabrenje i galamu, da možda tamo daleko POČNU PUCATI TI OKOVI LAŽI, koji se slični sve dovle protežu...
Sve mi je to sada prostrujalo gledajući ove lude, moje suseljane u najmnogobrojnijem skupu muškaraca i žena, na sprovodu jednoga od njih. To nije bio samo sprovod bila je to nijema manifestacija i ja sam se osjećao sada kao jedan između njih...
„Rekli su...“ Na je nastavljao „da je Fa-Bien skočio kroz prozor...a tamo doli je visoko...četvrti kat...“
Na nije rekao, no da li je trebao dodati da se i takovih pojava nalazi u toku istrage.
Fa-Bien je navodno bio sav crn u području bubrega i slabina, te oko lijevoga u-ha...vjerojatno od pada. Bio je tamo doli zatvoren u lijes i nije se smio više otvarati.
Svaka vlast nameće svoj autoritet na sebi primjeren način i prikladnim postupkom. Na je zašutio. A što se još moglo reći?

Nastavit će se

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz Zbirke 'Šaptaji života'

<	lipanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters