Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 24.06.2018.

PROŠLO JE, A OSTALO JE U SJEĆANJU (4)

Dani su nadalje tekli jednoliko. Oni uvijek prebrzo prolaze. Opet sam autostopirao, kao i svi drugi. Poznati đems je bio neko vrijeme u garaži, a zatim ga je preuzeo Novi.
U teška vremena nečija smrt ne može biti dugo aktualna. Barem ne vidljivo. A to ljeto je bilo baš suho, dani bez kiše. Osvježenja ni od kuda... U Borskom je mirno, bez večernjeg gostionskog pjevanja i galame. A onda, jednog dana, nakon uredovnog vremena, ranog poslijepodneva ostao sam još nešto dovršiti. U sobi je zaparano da se gole podlaktice lijepe za radni stol, a hlače za lakirani stolac. Ljudi kažu omara, fijaka i obavezno dodaju „morala bi već pasti kiša“. To ljeto je doista bilo omarno, a još uvijek bez nade za barem neku promjenu...
I muhe su dosadne, igraju okolo tintarnice, a zatim prema prozoru, pa opet oko gla-ve i na prozor. Baš ih treba istjerati. Sklanjam zavjesu od prozora...Vrući zrak titra nad cestom. Cijela ulica kako je obuhvaća pogled je pusta. Ni mačka, ni kokoši...ni ljudi, ni vozila – baš poslijepodnevna fijaka. Prašne fasade, ograde, nasadi tog sunčanog dana bez vedrine su sivi. Niti jedan list na velikom kestenovom stablu ne treperi. Tako valjda izgleda sablasno naselje, kad sablasti nisu doma. Kao da je sve u ravnodušno-mirnom isčekivanju...
Ipak, gle: živ-čiv-živ, živ... u oštrom letu vrapčić juri vrapčiću. Evo nije sve beživotno. Ali vrapčića je skrenula iza žute kuće, a baš otuda na sredinu kolnika stupaju, teturaju bose nožice u preširokoj košuljici, idu...zastaju, malo se zaljuljaju pa opet koji koračić, onda stoj, ne, idemo dalje...odlučno sredinom ceste...jedan, dva...a s kraja duge ulice od samog zavoja, uz rub kolnika, nekako nesigurno ovamo se približavaju neke tamne hlače i prekomotna jaketa blago stegnuta u pojasu oko visokog STRAŠILA pod još višim lovačkim šeširom, koji je nekad valjda bio i kicoški nakrivljen nad tamnim obrvama. Obrve su sada prašno sive. Čovjek dulje pješači... Ali to je, nema sumnje, Pa-Prvi. „Nisam ga vidio preko mjesec dna od kada su ih zeli i otpeljali tam doli.“ Vraća se dakle. Tu je. Bio sam ovih dana čuo da je sve bila samo obična gostionska galama, da nema ništa značajno, da će ih pustiti. Naravno, vojska je ugušila ONU TAMO pobunu. Navodno je i naš garnizon sudjelovao. Sve je opet umireno. Tamo je bilo i mrtvih - ne zna se točno. Da, bio je to pokušaj kontra revolucije, no sve su nade neprijatelja energično likvidirane. Sada treba čim prije sve zaboraviti. Pogotovo ovdje kod nas. Događaju daje značaj samo neprijateljska propaganda. Razumljivo i „naše“ uhapšenike treba čim prije pustiti...Zato je sada Pa-Prvi tu, visok, malo pognut, mršav, zgužvan. Bio bi dobra spodoba za strašilo u kukuruzištu ili spaljivanje na mesopustu. No tu je i očito je živ.
A Fa-Bien? ZAR JE NJEGOVA SMRT SAMO NESRETNA ZGODA GEZ ODGOVORNIH I KRIVICE?
Kako objasniti njegovoj ženi, malom sinu i nerođenom djetetu da svojega tatu nikada neće vidjeti i da im ga nitko, nikada neće vratiti. Da je sve bila zabuna i ništa ozbiljno. Zar je smrt nešto neozbiljno?
I sada Pa-Prvi tu po cesti svojega sela malo tetura, kao da će pokleknuti, ali ide dalje. Lice mu je sivo, zaprašeno, pogled naprijed izgubljen...Pa zar ne vidi da se približava djetetu na cesti? Ali dijete je stalo. Gleda dolazeće strašilo. Kao da se čudi. Oklijeva. Ne oklijeva, ne čudi se podiže lice... Ustašca se bojažljivo rastvaraju. Hoće li zaplakati? Ne, sad je kuražnije. Čovjek strašilo je zastalo. Gleda dijete. Nešto kao smiješak samo na usnoj bori, no oči ostaju ozbiljne, vrlo ozbiljne, malo mutne. Te oči su prepoznale dijete, a ono već tepa: „Stric Pa...“ – čovjek se saginje, pruža ruke... „Stric Pa...“ – podiže dijete u naručje okrenuvši se gleda niz ulicu. Ona je pusta, beživotna, tek kao da se čuje iz daljine buka kamiona.
Nitko nije dočekao povratnika, nitko nije primijetio da je samo dijete otišlo na cestu. Još se ne zna da je on pušten, da je opet tu, živ u svom selu.
Tako taj susret na cesti nitko ne vidi. Na skoro će se tek poneka zavjesa na prozoru neznatno pomaknuti, kao po tajanstvenom saznanju.
No, evo baš toga ljetnog, prašnog dana, sunčanog ali bez vedrine kad se u dosadi i nestrpljenju očekuje osvježenje, dva su ŽIVA STVORA, teturajuće strašilo i gegajuće nejako djetešce, u jednom trenutku vječnosti, ZASKOČENA sama bez svjedoka, kao susret očerupane, jadne PROŠLOSTI i neizvjesne, blijede BUDUĆNOSTI, na PRAŠINI GRBAVOG PUTA uz roktanje još daleke grmljavine brektavog motora...
„Stric Pa...di je tata?“
Nema odgovora. Stric Pa ne odgovara, a što bi mogao reći tom djetetu, ali dijete je nestrpljivo, sad već viče: „Di je moj TATA?“. Nitko ne odgovara. Okrenulo je glavicu ovamo. Da, to je mamina trokutasta brada s jamicama i Fa-Bienovo široko čelo. Na prljavim obraščićima su dva mokra traga, a u kutu crnih očica dva sjajna debela bisera. Ono još čeka, zatim nabire ustašca, te konačno zajeca tiho, jadno napušteno:
„...di ....je...moj tata..., ta...ta...“
Na zavoju brekće kamion. Mrtvih nema, a krivci su ostali... Život teče dalje...bez Fa-Biena.


* * * * * * *

Četiri građana – radnika odvedena su na „informativni“ razgovor u UDBU Rijeke. Dobrohotnost u smislu učvršćenja građanske lojalnosti i bratstva-jedinstva je pokazana kad je jedan ubrzo vraćen kući – u mrtvačkom sanduku, a ostali tek mjesec dna kasnije živi bez optužbe i krivice. Sve je bila zabuna iz predostrožnosti i velike revnosti.
Plejada žrtava tijekom 70 godišnjeg krvavog betoniranja MONSTRUM-TOTALITARISTIČKE demokracije KRALJEVSKE, a po tom SOCIJALISTIČKE Jugoslavije je veoma brojna (hoće li ikada itko pobrojati te mirnodopske žrtve i pozvati na odgovornost naručitelja, mentore i sponzore?)
Smiju li Hrvati te žrtve srpske i komunističke megalomanije zaboraviti, a srbofilske mentore i sponzore bez podozrenja uvažavati, kad ti isti mentori i sponzori i danas jasno pokazuju svoje opredjeljenje?
Za ne zaborav na riječku žrtvu ZGRADA u adekvatno već imenovanoj ulici „ŽRTAVA FAŠIZMA“ očekuje SPOMENOBILJEŽJE. Tim obilježjem će se ne kriva građevina iskupiti za svoje okrvavljene prostore.
Golgota Hrvata i hrvatske u 20-tom stoljeću omogućena vlastitom naivnom kratkovidnošću (izuzev PRAVAŠA: MAKAR KAO ŠAK MALA, ALI SLOBODNA I SAMOSTALNA), te podmuklim prevarama „braće“ Srba, nadmašuje porobljavanjem privrednom pljačkom, odna-rođavanjem, jezičnim zatiranjem, genocidnim strahotama i kulturnim ekonomskim razaranji-ma – nedaće u ranijim vjekovima od nasilnih porobljivača MONGOLA, TATARA I TURAKA...
Radi naših potomaka neka za uvijek svijetli i zvoni (kao amanet, pozdrav ili odzdrav) živa opomena:
NE ZABORAVILO SE – NE PONOVILO SE!

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života'

<	lipanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters