6. Epizodni događaj
Prije četvrt vijeka bio sam s jednim pratiocem-suradnikom (nosio je odoru i oružje) na službenom terenskom uredovanju na obali Istre u Savudriji (inventura državnih zelenih površina). U jednoj borovoj kulturi Pineti bilo je izgrađeno mnoštvo vikendica, cijelo naselje. Kultura kao takova bila je državna i to je trebalo registrirati. Vikendice nas nisu interesirale te ih nismo niti gledali. Vlasnici objekata su bili isključivo Slovenci: pojedinci, sindikati i poduze-ća. Slovenske vlasti tada nisu dozvoljavale vikendašku izgradnju na dijelu njihove obale, pa je bila navala na hrvatsku obalu uz dolične još pritiske političkih organa iz Ljubljane, Maribora, pa čak iz Zagreba i Beograda na neotporne priobalne općinske organe u priobalju Istre.
U kulturi nas je presreo arogantan i bijesan Slovenac – valjda čuvar objekata. Inače kako je bilo zimsko doba u cijelom okolišu nije bilo „ni žive duše“. Nije si dao objasniti naš zadatak te da mi objekte kao takove niti ne gledamo.
„Ne, on je čuvar, ima naloge, on ne dozvoljava pristup, ...tukaj je slovensko...“ Nisam još ni shvatio situaciju kad moj pratilac Istrijan, pravi Istrijan stupi naprijed: „TU JE HRVAŠKO...MARŠ...ODSTRANI SE...TE UPUCAM KAKO BREKA...“ držeći ruku na svom oružju.
Za tren je napetost narasla do eksplozije. Ipak nije prošla vječnost, nije pozvana ni međunarodna arbitraža, a Slovenac je stiščući kočoperni rep među noge odstupao, gunđajući da on ima takove naloge... Ni moj Božo nije se odmah smirio, već je ponovio:
„ZAPAMTI, TU JE HRVAŠKO...“
Ni taj dan, ni ostale nismo više nikoga sretali i dovršili naš posao bez problema. Danas mislim: SVAKA TI ČAST BOŽO. Bio si u pravo vrijeme na pravom mjestu PRAVI ISTRIAN – HRVAT...
Bog zna kako bi Ti danas rješavao DRAGONJU, SV. GERU, a možda i PRIVLAKU, BANIJU, SRIJEM I BARANJU ?
Eto i ova epizoda mi je u sjećanju kao:
NE PONOVILO SE – NE ZABORAVILO SE!
7. Mirnodopska žrtva sistema
Dogodilo se 1956. – u vrijeme MAĐARSKE POBUNE, a zbilo se tu pokraj nas...
Pribilješka je u SPOMEN na ne jedinu žrtvu zločinaca koji su se sami sebe bojali, a činili se jakima samo jer su uz svoje bezakonje imali pendreke i pištolje...
Spomen je pisan u obliku PRIČICE sa skrivenim imenima, no u svemu je svjedočanstvo tragičnog događaja u minuloj stvarnosti...
* * * * * * *
Toga omarnog dana naš povratak u selo, nakon dugog hoda po kamenitom bespuću, bio je umoran. Razgovori su bili iscrpljeni. Još smo možda mislili na najprikladnije osvježenje u bliskom domu te smo koračali bez riječi jedan za drugim sklanjajući se od poslijepodnevnog sunca u kratke sjene niskih kuća uz krivudavu cestu. Bio je to zapravo red nerijetkih kuća samo s jedne strane. Tek u sredini naselja, uz općinsku zgradu i zadružni dom, pojaviti će se nekoliko poprijekih kuća, koje bi valjda trebale omeđivati zamišljeni trg, odnosno sredinu sela gdje je raslo i par lipovih stabala, koja su i ove godine bila radi cvijeta očerupana. Ostaci asfalta govorili su da je selo vidjelo i boljih dana, no danas su tu bili brežuljčići u igri s jamicama i jaružicama, a poslije kiše otočići s jezercima koje je povremeno zatrpavao stari cestar, uz obavezne žalbe svim prolaznicima da nije kriv za stanje ceste, jer mu ne daju materijala za nasipanje, a promet teških kamiona s drvenom građom je velik. Nogostupa nije bilo.
Ta poznata cesta na ulazu u selo danas se otegla...
„Hm, kome je to...?“, zastao sam iznenađen, vidjevši iza zavoja dolazeću povorku predvođenu križem.
„Kaj ne znate?“
Gledao sam upitno bez komentara. Nisam se mogao sjetiti, a sprovod se približavao. „Stanimo u stranu. Ne pašemo onamo“... mislio sam na svoje trošne hlače, razdrljenu košulju s torbicom preko ramena.
„Skrenuti će na groblje, po malom putu na desno. Neće ovamo. No stanimo.“
Mnogo je muškaraca. Sve poznati seljani radnici. Kako su drugačiji. Ozbiljni, svečani, a znao sam ih samo s rada il gostionice gdje sam običavao jesti. Uvijek bi me vedro pros-todušno pozdravljali – dobar dan, kamo idete, ili šaljivo ironično: „ma čekajte, namučili ste se od nerada, počinite...“, a sada nijemi gledaju preda se i prolaze. Mnogo ih je, a radni je dan.
„Čiji je to sprovod“ – pitao sam.
„Ne znate“...Fa-Biena...“
„Fa-Biena?“- ponovio sam očito ne shvaćajući...
„Fa-Biena, Fara. Kako ne znate. Šofera. Vozili ste se s njime mnogo puta.“
Fa-Bien, Faro, kako su ga zvali, prisjećam se snebivajući dugog, zgužvanih, asketskog lica, dubokih bora oko usta, često iskrivljenih u dobrodušni osmijeh, otkrivajući tamnu rupu umjesto gornjeg lijevog zuba... Mladi čovjek. Ženio se kad sam premješten u Borsko. Sad mu je mališan počeo govoriti, a drugo se očekivalo. I Sou sam poznavao. Povisoka, u hodu malo naprijed nagnuta uvijek se nekud žurila, a imala je interesantne crne oči i zagonetno ozbiljan smiješak.
Da, to je doista Soa iza kola s lijesom. Ide spuštenih obješenih ruku. Ide za njim. Korača gledajući njega. Pogled joj je tako mirno i tupo uprt u pokrov na lijesu i vijenac od doma-ćeg cvijeća. Tragovi skoro presahnulih suza još su na žućkastom licu svježi. Dosta nezgrapna figura posrće po neravnoj cesti. Sama je, nitko je ne pridržava. SAMOĆA će biti i tako odsada njen pratilac. Živa je personifikacija tuge. Da li tako izgleda prava, crna, duboka duševna bol napuštenog osamljenog bića? I muškarci i žene brišu oči gledajući je...
Škripu pogrebnih kola i monotono kričav jek malog posmrtnog zvona prekida od vremena do vremena mrmljava molitva svećenika...
„Pa što je bilo?“ ...htio sam znati.
„Ma, ne znate?“ s nevjericom me po treći put pitao Na. Znao sam da je to Naov način. Bio je stariji radnik, pouzdan, diskretan, mnogo je znao, a rijetko govorio, bez ponovljenog pitanja skoro nikada. Životno iskustvo nije baš na poravnatom tlu stekao. Provodio je život na teškom radu. Živio je skromno za svoju obitelj. Začudo bio je poštovan i uvažavan iako nije tražio informacije. Bio je srednjeg rasta, dežmekast, rumenog, suncem opaljenog lica. Kao s razumijevanjem obično je slijegao ramenima: tako je. Što ćemo kad nije drugačije, a sad je nastavio:
„Zeli su ih...znate...a sad vidite...“ u pol glasa je gunđao i jedva mignuo prema odlazećoj povorci.
„Ma, ma, ništa ne znam, Na. Koga su zeli?“
„Četvoricu: Bi-Baćeg, Fa-Biena, Pa-Prvog i Sama-Ku“.
Poznavao sam ih svu četvoricu. Najrazličitiji ljudski tipovi i nikako mi nije bilo jasno kako su mogli doći u zajedničku kašu...
„A gdje su sad ostali?!“
„Ha“, slegnuo je ramenima „još su doli.“ Mislio je na grad. To sam shvatio.
„One večeri, znate...“ postao je tajanstveno povjerljiv il sam to ja umišljao da čujem njegov izvještaj „kad se čulo za pobunu i štrajk u donjoj oblasti, oni su kartali, pili i pjevali. U gostionici je bilo dosta svijeta i normalno bučno. Ljudi u gostionici, pomalo pripiti nisu baš tihi. Svatko nešto govori, nešto viče, a Bi-Baći je dobar na jeziku, „i tako: STE ČULI LJUDI i njih tamo su gnjeli, ali toga je dosta. Nećemo više...mora se jednog dana...baš kao oni ta-mo...DOSTA JE LAŽI. KRIVCI DOLJE...GALAMA JE VELIKA. Teško je znati tko što viče, pjeva, podgrijava ili umiruje. Ne damo se izrabljivati ni varati. DALJE LAŽLJIVCI...napetost je rasla.
Čaša se sve više punila i konačno uz tresak prosula po zidu, po oblijepljenim parolama (bratstvo jedinstvo je naša snaga. Proleteri svih...) po slikama-portretima (Marks, Tito, Lenjin). Zatim druga, treća...
Crvene mrlje veselo skaču i puze po zidu, a do maločas ozbiljni portreti, sada groteskno obojeni kao da se čude...
„Svi su vidjeli, svi su čuli...“, slegnuo je ramenima Na. „Drugo jutro, još rano su došli po njih četvoricu na saslušanje. Odmah su ih otpremili doli.“
Znalo se da je Bi-Baći okretan organizator. Izvukao je dobru zaradu u preprodajama rabljenog materijala. Obilazio je cijelu okolicu, svašta je govorio i čuo. Jasno vidim njegovo okruglo crveno lice, široki smijeh i puna usta metalnih zubi. No bio je dobar dobavljač, tih godina oskudice, a on se primao organizacije poslova koje drugi nisu htjeli.
Ali Fa-Bien nije bio brbljavac. Bio je solidan šofer tadašnjih teških đemsova iz stare ostavštine. Rado sam se s njim vozio na teren kao autostoper. Za vrijeme vožnje nije pričao, te ako nije bilo još koga u kabini čulo bi se po pol sata zajedničke vožnje samo brektanje motora i oduhnijvanje kompresije u bremzama, što me uvijek impresioniralo, jer sam u počet-ku mislio da šišti zrak iz probušene gume.
Fa-Bien je mislio svoje misli, a ja svoje. Možda smo se u čemu jesmo bez riječi i bez glasa.
„Pa ne umorite se previše – na neradu“ – ispraćala me na izlasku njegova simpatič-na ironija i prigušen osmijeh. „Zadnja tura se vraća oko šest...ako negdje ne zaspite“ – najzad me podboo. Bio je raspoložen. „Ko zakasni ide pješice ili ostaje s vucima na ležaju.“ Kreveljio se otkrivajući ispod gornje usne crnu rupu mjesto zuba, te mu je cijelo lice postajalo nekako čoškasto i nesimetrično.
Takovoga sam pamtio i još sada vidim kroz prozorčić njegovog đemsa kako opušte-no nagnut nad volanom pruža ruku da opet zatvori vrata kamiona.
Pa-Prvi i Sama-Ku biti su opet drugačiji. Pa-Prvi je visok, dobrog izgleda, skoro uvi-jek uredno obučen s malo lovačkim ukusom. Zaposlen je, oženjen, te je zbrinjavao obitelj s troje ili četvero male djece.
Sama-Ku je srednje visok. Športski tip, skoro uvijek u nekakvoj športskoj majici, koja je samo prema godišnjoj dobi bila tanja ili deblja. Oženjen. Imao je ugodna glas, te su ga obično u gostionici izazivali da zapjeva, a tada je njegov glas vodio.
Sva četvorica su bili tridesetih godina. Bi-Baći najstariji, a Fa-Bien najmlađi. Niti je-dan nije bio sklon piću. Bi-Baći je pio samo sodavodu. Reklo bi se normalni prosječni građani kao i toliko drugi. Pa ipak zašto njima gostionica? Gostionica u zadružnom domu je bilo jedino mjesto gdje su se ljudi radnici mogli naći, a vinsko oslobođenje, zaborav i možda zajednički osjećaj krivnje kao da su ih zbližavali i valjda bili potrebni u mukotrpnoj i ne baš bezbrižnoj svakodnevici, gdje doduše ima obećanja i parola ali sagledavanje perspektive im izgleda mutno.
Pa i sama pobuna i svrgavanje rukovodećih u daljnjoj oblasti, za što se nešto putem nepostojećih obavještajnih kanala saznalo možda je na čas uz vino razbuktalo duboko zakopanu nadu. Nitko nije ništa određeno znao, pa se razvijaju i nekontrolirane manifestacije. U svari ničega organiziranoga nije bilo. Samo spontana provala želje uz vinsko ohrabrenje i galamu, da možda tamo daleko POČNU PUCATI TI OKOVI LAŽI, koji se slični sve dovle protežu...
Sve mi je to sada prostrujalo gledajući ove lude, moje suseljane u najmnogobrojnijem skupu muškaraca i žena, na sprovodu jednoga od njih. To nije bio samo sprovod bila je to nijema manifestacija i ja sam se osjećao sada kao jedan između njih...
„Rekli su...“ Na je nastavljao „da je Fa-Bien skočio kroz prozor...a tamo doli je visoko...četvrti kat...“
Na nije rekao, no da li je trebao dodati da se i takovih pojava nalazi u toku istrage.
Fa-Bien je navodno bio sav crn u području bubrega i slabina, te oko lijevoga u-ha...vjerojatno od pada. Bio je tamo doli zatvoren u lijes i nije se smio više otvarati.
Svaka vlast nameće svoj autoritet na sebi primjeren način i prikladnim postupkom. Na je zašutio. A što se još moglo reći?
Nastavit će se
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz Zbirke 'Šaptaji života'
Post je objavljen 11.06.2018. u 16:02 sati.