Pa evo, nakon više oblaka, kiše, magle, ponešto mraza, bilo i sunca, ohrenula se zemlja-planeta, jedina naša domaja, jedanput oko svoga 'gospdara'. Jedan obrtaj, a mi kliknuli : prošla je jedna godina od našega zadnjega pozdravljanja.
Doista, prošla je. Evo nam Božića i navještaj novoga početka u ustrajnoj vrtnji sa nadom za više sunca, a manje magle, i tmurnih oblaka na dojdućem putu i putovanju.
A božićno je vrijeme radovanja. R a d o v a n j a djetinjeg, srdačnog, prijateljskog. . . . . . .
Danas je mirni, hladni dan. Razmišljam, odgađam poći u samoposlugu. Pa ipak, eto baš sada, slučajno, niti minutu ranije niti kasnije, koračam pločnikom i bližim se vratima dučana. . . Još par koraka do ulaza, a prema meni se bliži mlada žena i uz njenu suknju se držerći, malo amo –malo tamo se gegajući, dijete, vjerojatno ne jako davno prohodalo, možda dvadesetak mjeseci staro..
Kolnikom jure, pokraj nas, automobili, te strepim : nespretni zakoračaj djeteta i nesreća je neizbježna..
No približismo se susretu i mimoilaženju, kad još nepodučeno, nezakočeno, nefrustrirano 'konvencijalnom pristojnošću' dijete ispusti majčinu suknju i krene dva- tri koračića , pa se uhvati za moju nogavicu. Začuđen stanem. Nesvjesno pružim prst, a mala topla ručica ga uhvati i drži blagim stiskom, još podigavši pogled, povjerljivo bez čuđenja.. Djetetova pratilja bi zbunjena. Nije još reagirala, a ja ne promišljajući,dobrohotno u trenutku vedro raspoložen podignem dijete, a ono se prigrli u moj naručaj.. Povjerljivo bez oklijevanja, prisno bez podozrenja ili promišljanja kako to samo nevino djetešce može.. Sve se zbilo u nekoliko sekundi, a dijete privito , prigrljeno u mome naručju miruje čeka, čeka kao da mu je baš tu njegovo pravo mjesto, dok ga majka ne preuzme, uz opomenu: ''budi dobra, nije to naš striček'', a meni : ''izvinite''. . .
Ugodno zbunjen neočekivanim događajem odvratim : ''Možda nam to dijete, nevino i nesvjesno, kao utjelovljena b o ž i ć n a r a d o s t manifestira samo to što bi, ako ne svagda, a ono barem ovih božićnih dana, asocirajući nas na bezazlenost djeteta, mi svi morali manifestirati. Iskazivati međusobnu ljudsku bliskost u okruženju sveopćeg povjerenja i iskrene ljubavi.''
Ušavši u dućan, još pod dojmom neizrecive dragosti zbog netom ostvarenoga dječjeg zagrljaja, valjda mimo običaja, kad se sve u samoposluzi obavlja bez suvišnih riječi, ja možda malo nasmiješen pozdravim blagajnicu : '' dobar vam dan ''. Ona me začuđeno pogleda, a ja p o m i s l i m : 'kad bih sada ovoj prišao –kao ono dijete- i pokušao ju zagrliti, bi li shvatila tu manifestaciju kao moj izraz srdačnosti i radosti što živimo, ili bi presenečena zavikala '' ptrostak ' a drugi kupci navalili : držite napasnika, silovatelja, dok ne dođe policija. Fuj, kakova sramota, starac a razvratnik . . . .
No 'zamisao' nije realizirana i sve je u nenapadnoj kolotečini.
Kao da ničega nije ni bilo. A b i l o j e ! I to nešto značajno. Baš toga hladnoga zimskoga dana, na čas obasjanoga toplom zrakom sunca. Susret nevinosti bez primsli. Susret u zagrljaju mladosti i starosti na čas obgrljenih fluidom dobrote, bezazlenosti i bliskosti. F l u i d o m o p ć e l j u b a v i , kojoj smo se slučajno našli na putu, toga časa, na tomu mjestu u m o j e m u g r a d u, kad je ljubav na svojoj predbožićnoj šetnji d a r i v a l a otvorena s r c a slućajnih namjernika b o g a t s t v o m intimnih e m o c i j a. Samo emocija nevidljivih , ali prisutnih. Emocija života vrijednih.
A božićni su dani, dani radosnog očekivanja, kad ćemo se svi osjetiti zbliženi, obavijeni valovima sveopće svemirske ljubavi.
Zato kad ovo pročitate p o d i g n i t e u vis ruku široko raširenih prstiju, te kliknite : SRETAN BOŽIĆ i svi ćemo se radovati u zajedništvu postojanja !
ŽELIM ''SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE'' - i- S R E T A N B O Ž I Ć !!!
Domoljubac - ZvonimirTomac. Rijeka, prosnac 2012.
Post je objavljen 16.12.2012. u 15:19 sati.