Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 18.11.2012.

Žuti cijet

KAMENGRAD I ZUMBULI

KAMENGRAD I ZUMBULI (1)

U vrijeme davnog/pradavnog nesjećanja bijaše osvajanje i zaposjedanje životnog prostora čovjekova svakodnevna zamisao i djelatnost, a izražena surovim neprijateljstvom 'do istrebljenja' prema svima i svemu. Da bi podredio svojim interesima, osvajač je prvotno uništavao sve na svom putu interesa i osvajanja. Biljni pokrov,šumu, sjekao, spaljivao, životinje potamanio, a i samog čovjeka posjednika starosjedioca, bilo da se suprotstavljao ili ne, ubijao (samo mrtav nije neprijatelj).
U takovoj situaciji agresivne opasnosti prvoposjednici su se nužno morali preventivnom obranom osiguravati od neprijateljskog iznenađenja. Prva preventivna obrana je bila osigurati, ograditi stanište i nastambu, da ne bude baš lako osvojiva.
Agresor je mogao biti i susjed, no češće je to bio stranac-osvajač.
U 'to' vrijeme ( vrijeme ove priče) u bliskim krajevima obitavali su naši pretci, a agresori su zamjenjivali jedan drugoga, a svi s istim ciljem da poharaju i otmu posjednicima (našim pretcima) tu našu jedinu domovinu..
Iz predostrožnosti je bilo normalno izgradnjom 'utvrđenja' i organiziranjem oružane obrambe osigurati pojedina staništa i živjeti u 'mirnodobsko-ratnim' uvjetima, a pričica o Kamengradu i plavim zumbulima samo je sličica iz toga okvira, odnosno o tomu ' kako je nekoć bilo, ali vjerojatno nije bilo, a moglo je biti, pa bi bilo, da je ipak bilo .'
No pribilježeno je samo to, što sam mogao iznenađen, veoma tiho i oprezno se prikradavši ( kao indijanac) načuti, približivši se brdašcu nekadašnjeg Kastruma, ( želeći samo u šumi ubrati kiticu plavih zumbulića mojoj mami za dar ), prisluškujući 'nemušti razgovor' ruševina stare gradine i danas obrasle 'mlade' bukove šume, uz šum veselog lišća na krošnjama stabala , čuti i razumjeti .
-Evo što sam pribilježio : -
Stupivši, dakle, 'toga dana' pod krošnje bukava, a posvuda su se plavili zumbuli, kojih kiticu sam došao ubrati mojoj mami za rođendan, činilo mi se da to samo mladice bukava veseleći se svom rođenju i postojanju, zrakama sunca i lahoru povjetarca bezvezno vragijaju, izazivajući vjeverice u igri skrivača.
No sjednuvši na mahovinu u šumskom hladu i miru, okružen zumbulima, posve smiren, postepeno razaberem da povjetarac nije uzročnik zvučnih datosti, već naprotiv, vjetrić je samo prenosnik ( relej) razgovora između kamenih ruševina i bukovih krošanja, a budući da vjetar ne može drugačije, to se razgovor zamjećuje kao šum. ( Baš kao što se u blizini stupa,koji nosi mnoštvo telefonskih žica – na primjer uz željezničku prugu-čuje brujanje , a ne govor )
Ipak uz voljno snatrenje zatvorenih očiju, te još dlanovima kao školjkama 'povečanje' vlastitih uški lijevog i desnog uha, mogao sam, razabrati i pratiti pojedine riječi i cijeli razgovor, zapravo više govor ruševina, jer bukve ,ma kako sada izrasle i znatiželjne bile, u vrijeme glavnog dijela priče nisu niti bile na svijetu, a ruševine pričaju priču iz vremena svoje mladosti i stasalosti .

Pa, evo što čujem ;:
„ Eto, baš odje ćemo počinuti “ - obznanio je predvodnik sjašivši s umornoga konja. „ U pribrežju ima dobre trave za naše konje . Tu je blizak i izvor, te potočić gdje ćemo se mi i konji napojiti, a šuma u zaleđu je upravo poželjno zaklonište.“
„ Mircan i Čilak postavite šator, skupite suharaka, na žaru ćemo ugrijati vodu s lišćem ovoga mirisnoga grma, u pepelu ispeći krumpire, te evo nam okrepe, a sutra smo opet u našim nastambama. Našli smo, baš ovdje, pravi položaj za trajno obitavalište !“
Bila je to izvidnica, prethodnica na traženju prikladnog nastaništa , još mnogo ljeta i zima prije postepene izgradnje naseobine. Tada sve bijaše povoljno. Te na tom malom brežuljku nasta izgradnja zadovoljavajuće sigurnosne naseobine u prikladnoj mogućnosti opskrbe i življenja (- Gore nebo visoko, dolje more daleko, pa uživaj život u miru !)
Nastamba malena s vremenom postajaše sve značajnija, a naročito nakon saznanja iz priča , po usmenoj predaji, od 'izbjeglica' iz susjednog opasnog područja,da okrutni osvajač se nezaustavljivo sve više približava. Tad naseobina posta važna granična točka obrane, pa bude preventivno izgrađivana i utvrđivana od postojanog materijala – kamena i hrastovih trupaca, te po tome naskoro dobi naziv kameniti grad ( to jest tvrda,postojana kao kamen) : dakle ' KAMENGRAD' …
A kada još i daleki česar i kralj tomu graničnom uporištu pošalje tri tovara oružja i četu vojnika, utvrda bliska granici prema 'neprijateljskom području' , koje već stoljećima osvajać proširuje, bude sve značajnija, te je postala prvenstveno obrambena i kljućna točka na putu daljih neprijateljskih osvajanja. Zato utvrda bijaše kako dodatno osiguravana , tako i sve više ugrožena ambicijama neprijateljskog osvajanja iz već bliskog susjedstva, pa glasina o neosvojivoj, sigurnoj tvrđi – Kastrumu- posta opće poznata, gdje stanovnici žive u miru na oprezu, brinući se o svakodnenim potrebama : za mlade mladovanje, a za starije starenje - život skoro idiličan.
Svaki prema svojoj sposobnosti i zanimanju : vojnici u vježbama, proizvođači u svomu zanimanju. Dječaci u trčanju, skrivanju, gađanju u simuliranim borbama. Djevojčice u kućnim i kućanskim djelatnostima i pripremama za životne ozbiljnosti,
Dječake je obično predvodio bubnjarov sin Cvetinko. Bio je domišljat, odlučan , te je baš on obično predlagao zanimljive igre pune riskantnih situacija, kao preteče muške snalažljivosti i hrabrosti.
Blizak Cvetinku bijaše Lubaš.. Dječak malo stariju, ali po mirnoj naravi bio je Cvetinkov pouzdani drug.
Djevojčice su mirnije, a povremeno glasnijim smijehom i cikom izražavaju životne radosti i iznenađenja u bezbrižnosti uređivanja svojih miniprostora, šiju i rado pletu vjenčiće od cvijeća –bijelih tratinčica i drugih cvjetova s dugim stapkama.
Kako je utvrda imala obrambeno-vojnički karakter, to su se iz vojničkih krugova,a u svakom domačinstvu je bio barem jedan branitelj-vojnik, čula obavještenja o caru, kralju, dvorjanima, pa nije bilo iznenađujuće da su i djeca smišljala igre i situacije s princezama,
dvorskim damama,dvorjanima i slično, to se u njihovim igrama pojavljuje lik 'princeze'
njene dvorjanke , dvorjana i svih neznanih počasnika zamišljanih na dvorovima
A u Kamengradu bijaše se, neznano kako uvriježilo kao pravilo da 'princeza' s vjenčićem cvijeća u kosi bude Zumbilina.
,Zumbilina, sestra Lubaša. Djevojčica, ničim napadna, a opet nekako posebna. U igri nenametljiva , ali upravo ona biva izabirana kao najpogodnija da bude ' princeza', kojoj će biti pratilja Bevenica , djevojčica živahna, okretni vražičak ,sklona šaljivim podvalama, ali apsolutno diskretno pouzdani drug.
Naravno sve dječje ponašanje –i dječaka i djevojčica- u tom ne velikom krugu bilo je svima poznato, te su uloge iz igara prihvaćali uz podsmijeh dobrohotnog razuijevanja i stariji građani, pa nije bilo iznenađujuće ustanoviti da i Kamengrad ima svoju ' princezu ' Zumbilinu,pratilju Bevenicu dvorske dame, Gvozicu ,Mistu, Vilon Izinku, vitezove Cvetinka, Lubaša, Bošljana, Stamenka ,Katora Treljaša i druge..
Interesantna 'igra' bijaše svima dječacima i djevojčicama 'n e m u š t i
razgovor' i sporazumijevanje bez riječi i bez vidljivih pokreta i znakova, tek samo na izgled letimičan i površan pogled, nezapaziv mig, slučajni okret i sl. bijaše iscrpan rječnik sporazumijevanja, a u potpunosti bogati razgovor ( kad stariji neupućeni sudionici u nekom širem društvu nisu ni slutili da mirni i šuteći igrači ,veselo razgovaraju )

Nastavak slijedi

Domoljubac - Zvonomir Tomac

P O O D L A S K U

Bila je tad godina
Četrdeset i prva,
A nedjelja listopadska
Malo kišna, više sunčana . . .
Kao žalost – radost na stazi
što uz drum života vrluda .

Ipak bijaše staza r a j s k a
s ponekom bodljom po strani.
K'o smjernicom – opomenom
na nedaće po cvjetnoj grani . . .

Tada bi naša ljubav okrunjena!
Mi sjedinjeni, bračni par
Grlili smo našu ljubav
Stvoriteljev, čarobni, dar . . .

Vjenčanica čipkasta bijela,
Vjenčić mirte u crnoj kosi,
Tračak malog vela iznad čela.
I bi vjenčanje za vječno trajanje . . .

Kako tada, tako i danas:
„u dobru i zlu“ od onda do sada
Ne misleći da svaki početak
nužno ima i svoj svršetak …

Dugovječnost donosi obilje
saznanja i iskustva, ali n i k a d a
iskustvo svršetka, i kraj bude
čudovišni stres, bolan jauk
u muci beznađa i neutješnosti.

Sam, napušten
na daljnjem putovanju
bespućem: ne znano
k a m o i do k a d a . . .

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

Ha Ka Pa - Hrvatska Kratka pjsmica

Krsto Frankopan Pišem Ti pismo
Hrvatsku tragediju pokladni je utorak
Platio glavom voljena moja

Il' zimsko inje Nada u srcu,
Il' pahulje sniježne na prsima kokarda
Đaci veseli pobjedu sniva

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

nedjelja, 04.11.2012.

Cvijeće u vazi

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

U S A M O Ć I - P U S T O Š I

Ni nakon sedam desetljeća zajedništva
Znao ni slutio nisam
Da i Tvoje cvijeće,
Do fizičke boli, mi
Tugu može ožariti…

Zalijevam ga, ono cvate,
A Ti mu se ne raduješ . . .
Boli me što ga ne mirišeš . . .
Ono živi, ne zna da Te nema,
Da ga nikad više zalijevati nećeš . . .

Jadna mi je i jabučica mlada. . .
Prvim plodovima, zelenima, si se veselila,
A rumenu slast njihovu ne budeš okusila ...

Ne znam kad na jastuku, stolnjaku,
Krpi ugledam monogram
Budi li mi budi veću dragost ili bol,
Jer, ne samo taj mali znak
Već cijele sobe, kuće, vrta zrak
Bijaše Tvoj i sad je tu Tvoj,
Te po Tebi : n a š i moj.

Gdje god svrnem pogled i zatvorim oči:
Pokraj prozora, u hodniku, na stazi
Zamišljam Tebe i Ti tu jesi,
A srce mi steže jauk i srsi .
Nijema praznina, bolna realnost,
N e m a Te, moja je stvarnost . . .

U samoći jalove čežnje
Željan sam znaka ljubavi, istovjetnosti.
Da budem kao Ti, da budeš kao ja,
Mi skupa u nerazdvojivoj bliskosti . .

Samoća posta družica moja,
Moja ustrajna pratilja,
U praznini postojanja . . .

Jadno, tužno je ostati sam . . .
Biti u n e s a m o ć i ,
s a m o t a n u s a m o ć i . . . pustoši

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

Ha-Ka-Pa , što je to ?

Evo nekoliko subjektivnih misli o 'haiku' i 'hakapa' poeziji :
Čovjeku je uobičajeno da događaje niže vremenski uspostavivši vremensku hierarhiju : pradavno, davno, prije, nedavno, sada . . . Krećući se tom hierarhijom, obzirom na slijed proizvodnje, imamo (za svu proizvodnju i proizvod) praroditelje, roditelje, djecu, unuke, praunuke i td. U tom smislu možemo nazivati mlađi proizvod rodbinskim sljednikom prethodnika.
Tako i recentni proizvod, koji nazivam ''HaKaPa'' , možemo nazvati praunukom pradav-nog proizvoditelja Haiku,( ukoliko bi mogli utvrditi da imaju zajednički ''DNK'') Naravno otvara se tada pitanje odakle to zajedništvo, koje nas vodi u apstrakciju, jer materijalnih čestica nema
. . . .
KAKO I ŠTO JE TO, LJUDI,
DA CVIJEĆE MIRIŠE
I PJEVAJU PTIČICE,
A PJESNIK STIHOVE NUDI
U SVIM VREMENIMA
I GEO-ŠIRINAMA

Dotičemo se,tako, onoga 'što ne postoji' , a po nekakovim manifestacijama- posljedicama je ipak tu: nevidljivo,neopipljivo, a ipak prisutno..
Dočaravam si nekakav sveobuhvatni, sveprisutni f l u i d , kao podstrek od iskonske-prvotne i s k r e ž i v o t a po kojoj je nastala sveprostorna biosfera , a u ovoj njen dio : ''fluid opće radosti '' , po kojemu cvijeće cvjeta, ptice pjevaju, a pjesnici uz posebnu emociju p o e z i j u nude !
Uzevši sada, po nama konstruiran, vremenski niz u sveopćem bezvremenu, postaje nam prihvatljivo da su i svi autori poetskoga stvaralaštva bili obuhvaćeni i ponukani po tom 'poetskom fluidu' u svome stvaralaštvu ( Dante, Petrarca, Gundulić pa i Matsuo, te svi premnogi mrtvi i živi nekad i danas, svih nacija i jezika) .Zato sva ta stvaralaštva imaju zajedničku potku, makar bili njihovi autori vremenski i prostorno veoma daleki, ali ih obuhvaća isti fluid u jedinstvenoj b i o s f e r i. Od tuda možemo si protumačiti da i različiti narodi, različiti ljudi po boji kože, civilizacijskom razvoju i naobrazbi su bliski u svojem prikrivenom b i ć u, te kad se mogu osloboditi stečenih 'frustracija, intimno ispoljuju analogne osobine - ljubav, pjevanje, i dr. Po tomu su međusobno bliski 'cjelosvjetski-obuhvatno' znani i neznani,, te je 'obitelj' poetskoga stvaralaštva doista rasprostranjena svevremenski i sveprostorno
Rođen sam u Hrvatskoj,odrastao sam u Hrvatskoj, stekao naobrazbu u hrvatskim školama prema širem shvaćanju,opredjeljenju i karakteristikama evropske kulture, te ništa, doista ništa ne znam o japanskoj kulturi. S 'haiku' poezijom sam se sreo iznenada poticajem njenog poklonika dr.sc.Jadrana Zalokara, što me navelo na pokušaj konstrukcija koje dobronamjerne asociraju na japanski h a i k u
.Meni je japanska kultura ne samo strana, nego i potpuno nepoznata. Ne shvaćam ni mentalitet Japanaca, a pogotovo tamošnje kulturno stremljenje i stvaralaštvo 17. Stoljeća (otkad potiče haiku poezija, kako ju je slagao japanac Matsuo Brasho ). Prema tomu čitatelj bi mi bio veoma blagonaklon, ako moje konstrukcije nazove neuspjelim plagijatom, no ja ne želim biti ni uspješni plagijaror, a još manje si prisvajam pravo moje djelo nazvati haiku.
'' H a i k u '' je japanskim riječima izveden japanski poetski specifikum
.
Osnovno i nepremostivo je i nemoguće, čak ni kao plagijat ili falsifikat , hrvatskim riječima složiti japansku pjesmicu. Osnovni pokazatelj negacije mojega proizvoda kao japanskoga je činjenica što pišem isključivo hrvatskim riječima. ( Japanski haiku može se prevoditi na druge jezike uz oznaku da je prijevod . Hrvatske hakape može se također prevoditi uz oznaku da je prijevod.)
Mogućnošću da se izražavam hrvatski, ja se ne stidim, nego naprotiv ponosim. (tko se koleba, treba promisliti komu čini čast, kad ga znalac nazove poturicom ili poltronom .) Čak i anacionalist, ako piše pjesmu hrvatskim riječima ne može ju drugačije nazvati nego hrvatskom, iako sam ne želi afirmirati hrvatstvo. ( Materijal posuđen ili ukraden iz hrvatskog rječnika može izgrađivati hrvatski proizvod.) Ja sam Hrvat, govorim i pišem hrvatski i nemam nikakovu ambiciju da moje djelo nazovem drugačije nego hrvatsko, niti da ga i samo pokušam poturiti pod bilo čiju tuđu zastavu.

Ja pokušavam o ž i v o t v o r i t i HRVATSKU KRATKU PJESMICU ,hrvatskoga poetskoga izričaja. Hrvatska lirika je raznolika ( ep, oda, sonet, ljubavne, domoljubne, svjetovne , crkvene i druge), bogata, a p r i j e d l o g mi je da HaKaPa bude samo još obogaćenje toga stvaralašta s još jednom novom formom i sadržajem.
Predlažem n a z i v koji bi mogao zadovoljiti :
H(rvatsk)a- K(ratk)a- P(jesmic)a = akronim : hakapa , koja ima vlastita pravila konstrukcije
: slobodni broj slogova
slobodno rimovanje
slobodni sadržaj
broj stihova (redova) 2 do 4 , optimalno 3

Stvaralašto HaKaPa je hrvatskim riječima sa hrvatskom dušom bez ambicija da bude ' svjetski b e z l i č n o '. Nastaje iz hrvatskog rječnika i osjećaja i to mu m o r a biti značajka i poputbina !
Ne želim postojećem 'haiku' stvaralaštvu i onima koji ga uspješno ostvaruju , nametati drugačije mišljenje, a još manje preobraženje, to više što mislim da bi se prihvaćanjem iznesene i d e j e i nazivom takovoga modela ''Hrvatska Kratka Pjesmica'' -- HaKaPa , samo obogatilo proširenjem, hrvatsko poetsko stvaralaštvo, a hakapu bismo smatrali kao ' evoluiranu praunuku, koja se osjeća Hrvatica, daleke časne japanske prabake ,na obostrano zadovoljstvo i p o n o s.

Sadržaj je minuciozno sublimiran, u nekoliko riječi, jer HaKaPa je fiksacija, u letu uhvaćene situacije datog trenutka, te izričaj, da izazove o d r a z u čitatelja.
Ako HaKaPa ne pobuđuje asocijacije i osjećaje, tada je b e z v r i j e d n a . . . .

''HaKaPa'' je hrvatskim riječima izveden hrvatski poetski specifikum
No ostaje činjenica da je HaKaPa proizvedena na Haiku poticaj, Prema tomu HaKaPa , ako ju prih-vatimo za 'prapraunuku' pradavno ( u 17.stoljeću ) inicijalno, originalno proizvedene japanske pjesmce
odnosno Haicu kao praroditelja, tada postaje prihvatljivo, da je šireći se taj rod po svijetu našao u Hrvatskoj povoljno tlo za rođenje, rast i razvoj , te ovdašnji vinovnici kao sadašnji roditelji zadržavaju i lansiraju praroditeljsko ime…
No stoljeća su duga, te nose popune,dopune,, preinake ne dirajući u osnovni zakon da tvorevina bude što kraća i jezgrovitija. U toj težnji tvorevina sa hrvatskim rijećima poprima neke posebnosti zbog čega možemo i moramo tu tvorevinu nazvati hrvatskom formom, inačicom japanske Haicu –(haicu je prihvaćena kao svjetski poetski pojam )- , to jest kao hrvatski proizvod u općoj svjetskoj cjelini .

Zato, prema iznijetom, sam dao nekim mojim poetskim tristihovima naziv Hakapa!
<<<<<

Navodim nekoliko mojih hakapa pokušaja :

ŽUTI KANARINAC
I CRNI KOS u suprotnostima jedinstvo: ne po perju nego po djelu. Suprotnost je
PTIČICE PJEVALICE motiv, koji neočekivani kontrapunkt smiruje i sjedinjuje

KOBAC I ŠEVA
U PLAVETNILU
PAR bogatstvo u zajedništu raznih interesa

SUTON ŽMIRKA PUČINOM
JEDRA MIRUJU intimna sličica bezželjnog smiraja

NA OKNU ARABESKE
PEĆNICA ZEBNJU NUDI
MAJKE NEMA

U MRTVOM VINOGRADU
GRLICA
GNIJEZDO SAVILA

UGAŠENO OGNJIŠTE osebujan je miris pepela, središnjeg obiteljskog okupljaništa
ZOVE DOMAĆINE zov nade za žarenjem iveraka i kikota najmlađih
IZ TUĐINE vapaj strpljenja da ne odumre ognjište-svetište.


- DOMOLJUBAC -,
Zvonimir /Zvonko/ Tomac, (2012.)

<	studeni, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters