Ni nakon sedam desetljeća zajedništva
Znao ni slutio nisam
Da i Tvoje cvijeće,
Do fizičke boli, mi
Tugu može ožariti…
Zalijevam ga, ono cvate,
A Ti mu se ne raduješ . . .
Boli me što ga ne mirišeš . . .
Ono živi, ne zna da Te nema,
Da ga nikad više zalijevati nećeš . . .
Jadna mi je i jabučica mlada. . .
Prvim plodovima, zelenima, si se veselila,
A rumenu slast njihovu ne budeš okusila ...
Ne znam kad na jastuku, stolnjaku,
Krpi ugledam monogram
Budi li mi budi veću dragost ili bol,
Jer, ne samo taj mali znak
Već cijele sobe, kuće, vrta zrak
Bijaše Tvoj i sad je tu Tvoj,
Te po Tebi : n a š i moj.
Gdje god svrnem pogled i zatvorim oči:
Pokraj prozora, u hodniku, na stazi
Zamišljam Tebe i Ti tu jesi,
A srce mi steže jauk i srsi .
Nijema praznina, bolna realnost,
N e m a Te, moja je stvarnost . . .
U samoći jalove čežnje
Željan sam znaka ljubavi, istovjetnosti.
Da budem kao Ti, da budeš kao ja,
Mi skupa u nerazdvojivoj bliskosti . .
Samoća posta družica moja,
Moja ustrajna pratilja,
U praznini postojanja . . .
Jadno, tužno je ostati sam . . .
Biti u n e s a m o ć i ,
s a m o t a n u s a m o ć i . . . pustoši
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
Post je objavljen 04.11.2012. u 14:42 sati.