Bila je tad godina
Četrdeset i prva,
A nedjelja listopadska
Malo kišna, više sunčana . . .
Kao žalost – radost na stazi
što uz drum života vrluda .
Ipak bijaše staza r a j s k a
s ponekom bodljom po strani.
K'o smjernicom – opomenom
na nedaće po cvjetnoj grani . . .
Tada bi naša ljubav okrunjena!
Mi sjedinjeni, bračni par
Grlili smo našu ljubav
Stvoriteljev, čarobni, dar . . .
Vjenčanica čipkasta bijela,
Vjenčić mirte u crnoj kosi,
Tračak malog vela iznad čela.
I bi vjenčanje za vječno trajanje . . .
Kako tada, tako i danas:
„u dobru i zlu“ od onda do sada
Ne misleći da svaki početak
nužno ima i svoj svršetak …
Dugovječnost donosi obilje
saznanja i iskustva, ali n i k a d a
iskustvo svršetka, i kraj bude
čudovišni stres, bolan jauk
u muci beznađa i neutješnosti.
Sam, napušten
na daljnjem putovanju
bespućem: ne znano
k a m o i do k a d a . . .
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
Post je objavljen 18.11.2012. u 14:39 sati.