Čim nije bio neprijatelj osvajač tu pred vratima, obrambena briga je nestala iz prvoga plana, te je mirnodobski način življenja donosio drugačije okvire i norme ophođenja i zanimanja. Ratno borbene vještine sad su samo u športskim takmičenjima simulirale davnašnju snalažljivost i sposobnost za opstojanje.. Naseobina gubi pomalo vojni, a razvija proizvodno trgovački značaj, sve u brizi užih individualnih interesa, te i zbog geografskog širenja prebivališta- naselja- grada. Razvijaju se građanske društvene sklonosti i zbližavanja i otuđavanja.
Ipak , bez obzira na uvjete upravo akutne svakodnevice, osnovna prirođena težnja za združivanjem nije niti u uspjehu stjecanja veće ili manje imovine jenjala.
Emocije mladih bijahu mladenačke, burne, a zrelijih smirenije, no sve uvijek jednako žarke, osobene i stvarne.
Zumbilina je bila u svojoj obitelji, živući sad u koprivničkom naselju, jer Kamengrad nije bio vojno važan,ni proizvodno trgovački i prometno pogodan te nije obnavljan.
Cvetinko je bio česti gost pobratima Lubaša, možda i mnogo češći nego što bi to muško prijateljstvo zahtijevalo. Susretao se sa Zumbilinom, zagledavali se, međusobno nazivali dragostnim kraticama Zu i Tiko. Njegova nejasna sklonost bijaše se razbujala u potrebu da bude što više prisutan u Zumbilinom društvu. Zagledavao se sve duže i sve nesvjesnije u njen lik, nevelika usta, nenapadne usne,privlačno vlažne bez rumenila, bradicu s jamicom, otvoreno čelo, a nadasve u tople sive oči. Oči kojih pogled mu bijaše milina, tražeći nesvjesno u njima krijesnicu sukladnog razumijevanja.
Razgovor im bijaše zapravo veoma štur, bez ponavljanja ili komentiranja svakodnevnih banalnosti, te su intervali šutnje bili sve duži i za njega sve sadržajniji,a šutnja sve značajnija u bogatom izričaju negovorenja . On je doduše ' razgovarao' s njome obilno i ćesto, ali samo u sebi, bez glasa, tražeći jedino u njenom pogledu odgovore na svoja razmišljanja i pitanja. Ti trenutci nijemog 'razgovora' postajali su sve značajniji otkrivši mu duboki smisao nekad,negdje pročitanih stihova :
„ Ja sam se s Tobom družio. Šalio dakako
Dok mi se u srce uvlačila ljubav polako „..
Pričali ,su naravno, o djetinjsko-mladenaćkom svom druženju i odrastanju u Kamengradu,a život je poprimao uobičajeni tijek u datim uvjetima.
Jednoga dana, sječajući se prošlosti Zu predloži : „Hajde da jedanput odemo pogledati mjesto našega odrastanja i tadašnjih šetanja“
„ Hajdemo, kadagot to budeš htjela.“ prihvati Tiko ..
Zima je prošla, magla, kiša, vjetar, mećava i slične nepogode su nestale, a evo proljeća, rascvjetanog cvijeća. Drveće prolistalo, trava zelena, toplo sunce, baš sve što može podariti probuđena priroda, te jednoga takovoga toploga za šetnju prikladnoga dana , evo Zu i Tiko na šetnji prema svome djetinjstvu, prema Kamengradu, odnosno brdašcu gdje je bilo još dovoljno ostataka pobuđujučih sjećanja.
Došavši do pribrežja na kojemu je sada bilo mnoštvo plavih cvjetića Zu se prisjeti „ Vidiš tuda, kuda su me na silu 'tada' vodili, ja sam ispustila moj plavi šal, a evo malo dalje se plavi moja marama, i tamo dolje, gle, moja plavičasta mašna iz kose. Očekivala sam da ih netko nađe, te da po njima se sazna kojim putem sam odvođena.“
„ Našao sam sve baš ja i čuvam ih. Dali su mi snagu da poduzmemo sve što smo poduzeli da opet možemo ovamo doći i radujući se uživati.“
„ A, gle, ovdje, baš ovdje smo nekada nas dvoje bili. Baš tu! Ti i ja. Prvi puta u hladu bukve, sami u okruženju šumske tišine .Sami sa šumskim duhom i šumskim življem …. Sjedili smo blisko na premaloj mahovini. Gledala sam tebe i očekivala ,-- a Ti si mi pokazivao vjevericu gdje se skriva na grani iza rašlje..“
„ Hm ?“
„A, ja znaš- slušaš li me ?- ne znaš što sam tada jako poželjela !“
„ Hm ?“
„ Jako sam poželjela ……da li da Ti sada kažem ?“
„ Pa reci. Znaš da Tvoja želja bi bila za mene zakon - a neznaš ni Ti što sam tada ja poželio.a nisam se usudio ostvariti !“
„ zašto? Reči ćeš mi , hoćeš ? Ja sam željela, baš jako poželjela … da Ti ipak ne kažem ? “ Vragoljasto, zavodnički, obečavajući riječima se igrala , smiješeći se , škakljala mu znatiželju. Bila je baš raspoložena za produženje nestašne igrice…
„ A da me Ti sada lijepo pitaš ?“. pogledala ga je podsmješljivo ,znatiželjno vedro,sugestivno.
Sjedio je uz nju, držeći joj ruku, milujući dlan te tople ruke, kao da mjeri razliku u duljini prstiju i širine dlana.
Kako je u njihovom saobračaju svaka riječ bila odabrana tako da bude ,makar bio i dugotrajniji razgovor, ' u rukavicama', a svaka nježna aluzija tek kao slučajno omakla s jezika, bojao se čak u žudnjii svojih želja biti prirodan , da ju ne povrijedi, odnosno da ne pokvari njhov nježni odnos, kakav je bio među njima od kako su se one fatalne, a sretne noći na bivšoj granici, nakon predugog neviđenja konačno vidjeli. Zato njegova hinjena mirnoča bijaše oklop u kojemu su bile zatočene njegove emocije odnoseće se na Zu..
I sada je šutio i ' hm-kao' milujuči prvi puta u svome životu tu predragu ruku, bojeći se vlastite inicijative, pa puštajući da spontani razvoj donese ono što mu je sudbinski predodređeno .
„ Hm ,- pa reci, kad Te sada to, davno neizrečeno, . mući !“
Zu postajući zbog njegove mirnoče nestrpljiva ipak reče : „Znaš, željela sam tada, jako željela …( još je oklijevala sada ozbiljnija ) …da me … poljubiš ! “
„ Pa, zašto nisi to rekla ?“
„ Baš si glup ! „
„ Reci to još jedamput !“,
„ Baš si jako glup !“
„ Ne, to znam. Reci ono prvo !“
Zu se počela srditi pa će : „ Baš si g.l.- .. ..“ Zagrcnula se . Nije mogla izreči namjeravano , jer su njegove usne preklopile njene - ostvarivši davnašnje im sukladne želje…
Vidio je samo u trenutku i na trenutak u dubini, dubokoj dubini njenih zjena, svoju najsretniju budućnost, --- dok je njena ruka nesvjesno obgrlila dragi vrat da ga nikada više ne ispušta..
Vječnost bi zaustavljena, kad samo im usne žudno upijaše plamen spajajuće slasti, nektar ljubavi…… Zu jedva došavši do daha, u predahu miline, sretno zbunjena se sagne i ubere nekoiko plavih cvjetića, koji kao da su pokraj nogu, čekali njenu pažnju , stavi ih na Tikovo, pa na svoje srce i prinese njegovim usnama a cvjetići – z u m b u l i ć i zamirisahu opojnim mirisom nježne Zumbilinine puti, obogaćeni još osebujnom aromom ,kao ni jedan drugi cvijet, mirisave žudne ljubavi i m i o m i r i s o m ljubavne v j e r n o s t i od tada pa za uvijek . .
( Epilog slijedi )
Domoljubac-Zvoniir Tomac
Post je objavljen 30.12.2012. u 15:38 sati.