dinajina sjećanja

srijeda, 31.08.2022.

Nisam zamjenila život za život...







Vijesti, najnovije vijesti... užasavajuća istina stoluje u zbilji...
moćnici skrivaju istinu, prijeteća zvijer čeka raspuknuće,
darivanje kapi joda da štitnjaća ne podivlja, a
strah se širi..
Slike u isti mah biske i daleke, tajanstvene kao svjetlost zvijezde
koja odmakom u vremenu našim očima postaje vidljiva.
Život se zgusnuo u dane bez kraja i tjedne koji se
vratolomno kotrljaju tračnicama vremena...
tišina se nadvila nad grad...
odbrojavam udarce zvona s Petrove crkve... slušam zov gugutke...
u davno napisanom pronalazim mir...







Sjećam se i nebo je plakalo kada sam odlazila… oprosti, morala sam otići…
uragan nutrine je bio jači od prividne bonace na pućini želja…
poželjeh promejniti stvarnost… jesam li uspjela?

Napustih dolinu Drave i obalu jezera Šoderice…
tamo nije bilo školjki… bacajući oblutke
mjerili sma razdaljinu između
obale života i lopoča…

gazeći po snijegu željeli sreći odrediti smijer,
pobijediti hladnoću, zaustaviti prolaznost,
a nismo osjetili da si krademo mladost,
bezbrižnost, ludovanje, sanjivost.
otišla sam…
bilo je to davno, u sutonu djetinjstva…
ostale su krhotine nedosanjanih
snova i buket crvenih ruža.

Na ognjištu sjećanja
osjetih plamen
nove vatre…

Nisam zamjenila život za život… napustih jedan da bih u drugom živjela…


Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke... Odakle dolazi ljepota...1987
- 17:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 30.08.2022.

Tri sata ujutro...





„Tri sata ujutro. Osjećam ovu sekundu, potom onu drugu, pitam se što mi je donijela svaka minuta. Čemu sve to? – Jer sam rođen. Iz posebne vrste bdijenja izranja pitanje o rođenju…
Svako može pobjeći u snove, svi smo geniji kad sanjamo, mesar i pjesnik tamo su jednaki.…“
Emil Cioran






Za radnog vijeka u Švicarskoj sudjelovah u nekoiko tečaja na Jungovom institutu... naučih ponešto o psiohoanalizi i prodiranju u podsvjesno...
paralelno sam čitala Cioranove misli… pitala se je li nesreća biti rođen u dolini suza... kroz njegovu mudrost se obračunavala sama sa sobom… naučila prihvatati neuspjehe… sukobljavati se s njima… osjećala sam bliskost s njegovim mudrostima… ćutila ih kao izazov…
u trenucima kada mi se pričinjalo da sam ekskomunicirana iz vjerovanja, nadanja i ljubavi… da sam žigosana nečim što nisam znala što je pisala sam sinopsis nepostojećih zbivanja… slušala Bachovu glazbu… oslobađala se razmišljanja o prokletstvu… sazrijevala u istini… lutala meandrima snovitog reljefa…





Meandar, vijugava rijeka, zrcalo kozmičkog kretanja, preslika Dedalusovog labirinta strahova, pad Ikarusa,
u kapima vode sunce, pomak vremena, nad meandrom bjeloglavi sup, ljepota slobodnog leta,
možda je ipak sreća biti rođen u dolini suza... dlanovi neba razgrću pomrčinu...
uvojak tmine zasja sunčanim pramenovima...

izronio je iz sna… pokazao mi mjesto gdje rijeka grli more…
točku u kojoj se sjedinjuju nemiri svakodnevice i mir vječnosti…

U rasponu između dva trenutka obgrlio nas šum novog jutra.... samo snažni dočekaju svanuće istine…

Dijana Jelčić
- 17:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.08.2022.

Iza horizonta zbilje...





Nedavno me @AnnaBonni pitala nedostaje li mi more ove godine... da, nedostaje mi ne samo more, nego i gradovi... ljepote njihovih znamenitosti... zvon prastarih svetišta... mahanje časnih sestara... pozdravljanje brodova u prolazu uz obalu između Grada i otoka Lokruma.
Crkva svete Marije nalazi se poviše plaže Danče... Gospa od Danača, zavjetna dubrovačka crkva je sagrađena je 1457. godine, a unutrašnjost joj skriva neke od najznačajnih slika dubrovačke umjetnosti uopće. Početkom 15. stoljeća, na tom prostoru bila je prva karantena (lazareti) u svijetu.






Triptih...
Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).

Dragutin Tadijanović







Iza horizonta zbilje, u jezgri početka,
zgusnuta povijest Mediterana.

Kapi sretne budnosti nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti i obrisi iluzija.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Sjećanja premošćuju razvaline,
obnavljaju se davne ludosti.

U prostoru razuma gomilanje
okusa, mirisa i glasova.
Iz uspomene dozivam
naša mahnitanja
neotrovana
prolaznom
bitnosti.

Bdjeli smo u noćima punog mjeseca,
hvatali zvjezdani prah i darivali
slučajnim prolaznicima,
smiješili su se.
Smiješim se, u osvitu zore titra snovid
prohujale ljepote.

Jedna mala bajka o svjetlosti, ispisana oblacima,
me odnosi u daljine, u traganje za
početkom vremena.

Dijana Ječić
- 10:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.08.2022.

Vrijednosti...





Kako izreći, kako opisati, kako označiti, kako razlikovati, kako vagati pravu vrijednost?





Kao u glavi srcem odapet let ptica bude me pitanja.
Porinuće u podsvijest, u odsanjano i zaboravljeno
dodiruje svijest… guši romor srca… čekajući
svanuće pokušavam je odagnati…

Budiš se... pozdravljaš sunce i kazuješ...
uzaludno tragaš za vidljivim znakom.
krije se u misli svetog Augustina...
Ako šutiš - šuti iz ljubavi;
ako govoriš - govori iz ljubavi;
ako opraštaš - opraštaj iz ljubavi.

Kada se srce, kao svijet od stakla, rasprsne u tisuću boli,
ti izmaštaš Finneganov svijet bdijenja u snu.
Govoriš izmaštane riječi zvuka groma
i bljeska munja, mirisa cvijeća,
okusa medovine i guguta
bijelih golubica na
dverima sna.

Potonuće noći u skute zlatne hostije dodiruje osjetila.
Budim se iz bdijenja, tu si pod suncem sanjiv
u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu,
jecajem tišine utopljen u pore,
krikom žudnje dozvan na
koordinate srca.

Prave vrijednosti su nevidljive, kriju se u moći srčanih otkucaja...

Dijana Jelčić
- 17:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 27.08.2022.

Iskoristimo dan...






"A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . ."
Tin Ujević

Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov smrtnicima, poziv na zaborav konačnosti. Iz daljina ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u bespućima beskraja, vrulja ljepote, izvorište vremena …





Na zidovima naše dnevne sobe slike slikara Sunca... mozaik boginje lova na konju blješti zlaćanim sjajem sutonskog neba...
A onda vidjeh svitanje sklupčano u nepostojeće boje. Sunce se tek poigravalo sa kristalima spoznaje. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim dlanovima grlilo dan. Pozdravljali smo izranjanje čarolije iz bezdana noći.

Lutam nepreglednim visinama, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u koloritu nekog drugog svijeta…
Pričinja mi se… nebo se raduje mojim pustolovinama… poezijom kapi me poziva na vraćanje u trenutak… jer prave stvari se događaju i ne ponavljaju. Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica jutra razigrana. Stazama utabanim osmjesima nadolaze dani kao kolona duša iz prapostojanja…
zrcale se u kristalnoj kocki vedrine...

Na pročelju kućr Golli na početku Tkalče… suncem obasjana sunčana ura kazuje...
sine sole sileo, ja sam sunčani sat, kad je mutno i oblačno vrijeme ne vrijedim ništa, ili bez sunca šutim...

Pružam dlanove, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja…
mislim i osjećam, dakle postojim.

Iskoristimo dan dragi prijatelji...

Dijana Jelčić
- 17:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2022.

Biser pojavnosti...






Često potražim raskoš cvijeća u kutku velegrada... i pronađem blagost zelenila u zrnu srca grada... volim tišinu te uzavrelosti u kojoj ključa život... osluškujem šapate neiskazivosti... leptiri razgovaraju o mirisima koji daruju snagu njihovoj nejakosti... vratili smo se na ove ulice ostavivši iza sebe puteve ucrtane u sjećanja... puteve kroz plodna polja u usjeklinama planinskih visova... prošlost ostavljena u zamotuljku uspomena koje pohranismo u odsanjanim snovima... Ne želim se vraćati u odživljeno... ali ne želim zaboraviti travnjak ispred terase po kojem u ljetnim svitanjima koračah bosa... ne želim zaboraviti nježnost vlati trave i zrcaljenje sunca u suzama protekle noći...

A život je ovdje. osluškujem romor kiše... ljeto se bliži kraju... bljesak neba i grmljavina... osluškujem pomak vremena... prošlost slivena u trenutak spoznaje... pojavnost uma... i neizračunljiivost razdaljine... brzina svjetlosti i brzina zvuka... različitosti utakne u ovo ovdje i ovo sada...na zidu otkucava vrijeme... odaja tišine se puni ritmom protočnosti...

I tvoj rođendan je već prošlosti... slavili smo... i nebo je slavilo s nama... munje i gromovi su, tebi u čast, skladali novu odu radosti... bilo je to raspuknuće žege... i dar isušenoj zemlji...

Opet pišem u perfektu... pokapam li pri tome prohujalu ljepotu?... ili joj darujem vječnost?
kako opisati ovaj trenutak budnosti i poeziju kiše koja me omamljuje svježinom dana?
što znači ja sam u odnosu na ja bijah... tko smo mi, ti i ja u ovoj vremenskoj bujici?
bili smo tužni i sretni, strasni i sjetni, misaoni i osjećajni... bili?
da, to je naš život, naša vječna prošlost... nepovratna sreća ugniježdena u skute sjećanja...
ponavljajuće otrgnuće sa doka sadašnjosti i porinuće na pučinu dolazećeg trenutka...

Klatno vremena otkucava sekunde... djelići vremena u kojima pokušah odagnati poeziju suza
i opisati slijevanje dana u noć, purpur sutona i bjelinu svitanja...
Neka se ples svjetlosti i tmine ove noći,
u radost srca, u sjaj tkiva snova,
u sreću, mir i ljubav pretoči...
u zanosnu ljepotu budnosti,
u biser pojavnosti u nedohvatnim širinama oceana zbilje...

Dijana Jelčić
- 17:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2022.

Mimohod ...






U mimohodu vremena praslika tautologije boli,
vidim sebe kistom slikara razlomljenu,
ženu koja plače, jeca, vrišti, uzdiše...
i rastanak na vijugavoj cesti
ka nikamo.

Metafora patnje, zrcaljenje plodova iz krošnje spoznaje,
prvi grijeh, progon iz raja, proročanstva u mramoru,
u razbijenom ogledalu slika novog svijeta.

Vrtlog činjenica ne pobija i ne dokazuje istinu, tek mijenja ikonografiju nutrine.

Trenuci nestaju, nemogućnost iskoraka u budućnost.
Zaustavljam misaono ludilo, pod sjajem mjesečine
prepuštam se tišini nadanja i plesu života.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2022.

Neizgovoreno...





U kutku sanjive stvarnosti udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo u vrijeme ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…

Koračala sam oštricom zaborava, između jučer i sutra,
između nedosanjanih snova i prijeteće praznine.
Još samo jedan korak do vječnosti,
čudesan trenutak odluke...
slijediti poruke pjesnika.






Jorge Luis Borges
24.8.1899..14.6.1966

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih uciniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje cistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih...







U kolažu sjećanja oslikana bol jednog davnog rastanka… a onda naučih… potisnute emocije su otrov za srce… tek kada prolutamo tajnovitim putevima svijesti, kada uronimo u podsvijest i mislima dotaknemo prividni zaborav… tada on oživi i slijeva se u grafit na zidu uspomena… postaje ikona prohujalog vremena… kao slika prelivena patinom... kao ispisana pjesma na pergamentu pamćenja...

Akordi tuge nas zaglušuju, krik umiruće ljubavi,
vrisak boli u srcima jer smo joj rastrgali odoru,
na prsima njenim gnječili cvjetove ljepote,
palili vatru grijeha,
a oči njene su praštale,
dva jezera nebom obojena
srebrom mjesečine osjenjena,
su opraštale i opraštaju još uvijek.

kada prolutam galerijom događa se pomak u sjećanju… izranjaju neprimjećeni detalji odživljenog… slijedila sam poruke pjesnika...
odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri… jeli sladoled na trgovima… griješili i upoznavali sebe same uvijek iznova… bili na krovu Milanske katedrale, riskirali stavljajući žetone sreće na roulet života... gledali zalaske sunca na dalekim obalama... bili smo isti, a uvijek drugačiji… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…

očaravajuć je ovaj trenutak u kojem sanjam prošlost i naslućujem odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno…

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 23.08.2022.

Pod krošnjom mjesečine...





Govor neba je prauzor glasa živih bića... u bljesku munje, u zvuku grmljavine, u šumu vjetra i romoru kiše se čuje šapat naših praotaca... priroda vječno razgovara s nama trebamo samo njen govor prevesti na nutarnji jezik... čudesni dijalozi su to...





Lutala sam dokovima noći, tražila ljepotu
u sidrištu zvijezda, na platnu svemira.
Bila sam ranjiva, otrovana dahom
samotnice, opijena riječima
bez odjeka, izgovaranim
na rubu nadanja.

Jeka zvijezda je padom razbila tišinu,
riječima nahranila pustinju nadnja,
kišom Perzeida krstila želju.
Pod krošnjom mjesečine bljesak munje,
svjetleći trag ka rađanju nove zore.

Osluškivali smo glazbu oblaka, dolazili su s juga,
trag sreće, jedini put kojim smo mogli krenuti
da nas ne proguta samoća.
Izabrali smo blizinu,
bilo bi teško živjeti bez utjehe,
tugu povjeravati mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica, vrijeme susreta i rastanaka.

Zaustavljeni u snu zavoljeli smo povratak ptica,
i šum metalne rijeke na dugačkoj cesti
između zapada i juga.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2022.

Mjesečev most...





Mjesečev most, jednostavno, a nestvarno djelo arhitekture je glavna atrakcija u gradskom parku Dahu, koji se nalazi u industrijskoj četvrti Taipei, Tajvan, glavnom gradu ostrva. Izgrađen u tradicionalnom kineskom stilu u maju 1979. godine.
Ova nevjerovatna građevina je poznata po svom neobičnom obliku: polukrug stvara kapriciozan odraz na površini vode. Kristalno čista voda jezera odražava zakrivljene linije mosta, stvarajući poseban svijet iluzija i magije.






Pjesma onom kojeg više nema u snovima...

Noćas sam te tražila pod mostovima.
Klošari su skrivali lica i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

a na stolu leže krhotine čaše
iz koje smo ispijali ljubav
i ruke s dlanovima
nedavnih dodira...







Netko pokuca na okno srca. Otvorih oči.
Stajali smo pod Mostarskim mostom, rijeka je mrmorila sjećanjima.
Govorio si jezikom praiskona… njime gradio most iznad rijeke nevraćanke… šapatom spojio naše obale… izvlačio riječi iz prauzora jezikoslovlja… govorio tijelom, usne su šutjele… tišinom me odvodio u duboke usjekline vremena… pokazao mi ljepotu ludovanja... tankoćutnost mahnitanja... osmijehe na licima prijatelja... život tako jednostavan i lijep...
I danas volim tvoje dlanove na kojima spavaju ptice… volim tvoje oči u kojima miruje osmijeh i san… prepuštam se tvojoj odlučnosti u kojoj se gube sve nesigurnosti… nestaju sve nedoumice… sva dvoumljenja...
Ti si srećonaut na stazi ka zvjezdama, graditelj mjesečeva mosta i čuvar oltara Lunina hrama…

Mostovi su poveznica obala, premosnica među srcima, veza između nas i vječnosti... Dugin most, Mjesečev most, Mostarski most, Avignon most... Mirabou most... mostovi jednostavno utkani u moje tekstove... i spoznaja, ne mogu sagraditi most dok nestignem na obalu moga vremena... a ona je tu na dohvat ruke... usidrena u ovome ovdje i ovome sada...

Ponovo su prošaputale zvjezde.

Dijana Jelčić
- 10:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2022.

Bila je to prva ljubav...





darovao si mi osamnaest crvenih ruža,
sve zvijezde s neba i budućnost u celofanu,
a nisi osjetio da nam kradeš mladost.
između neba i tebe zastalo je sunce...
napustih hram zbilje i odlutah u moć
sunčanog kalendara i vidjeh
božansku iskru istine…

Ti, to su bili snovi
i vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu
Ti, to je bila sreća
i suze pri oproštaju,
traženje blizine,
telefonski razgovori i pisma…
Ti, to je ljubav, a nije život…
U igri s ljubavi uložili smo mnogo
izgubili sve, a dobili život...

Na purpurnoj livadi mrtvih snova
dozvolih tvom očinsvu
da odsanja san bez mene...

Kada sam uspijela, razbacane i razbijene djeliće postojanja, skupiti u cijelinu,
ukorićih zbirku Osamnaest crvenih ruža...
Taj buket mojih sjećanja je iznjedren iz vremena koji nazivam oluja ruža.

Kasnije uronih u jecaj nutarnje tišine i naučih slušati zvuk zvona u sebi,
zvuk koji se javlja kada čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire
plodove življenja i saznanja prošlih godina
zgusnuh u zbirku "Odakle dolazi ljepota".

Dijana Jelčić ...




- 10:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 20.08.2022.

Sjećanje kao san...







Odsanjah sjećnja, srce je zaboravljalo poneki odkucaj, uranjalo u svijet maštanja…kazivalo, iza zbilje titra svijet snovitosti…
Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži... Vjetar je dotaknuo lice ljeta... obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj uzavreloj zbilji... isušeno vrelo želja je prokapalo poezijom mora... razbuktali su se potoci čežnji... vratio se usnuli ritam srca... vidjeli smo ožednjelu pticu kako ispija nektar zemlje... vidala je stigmu na duši... u njenim očima se zrcalilo podnevno sunce...

Vrijeme Pariza... lutanje trgovima cvijeća, ptica, knjiga, ptica... sutoni na obali Seine... zagrljaji na mostu Mirabo... zalasci sunca na vrhu Eifela... groblje Pere Lachaise... titraji pijana na Chopinovom grobu...

neka ljubav bude san, a ne obaveza... šapnusmo na grobu Abelarda i Heloize... ali dogodi se ponekad da leptir zatitra krilima u dolini suza i uzburka oblake uma… dogodi se poezija kiše koja ispire nataloženi mulj nekih tužnih događaja… to su trenuci katarze… trenuci oslobađanja iz kaveza zlih slutnji, trenuci porinuća na novu plovidbu pučinom života…

Jutros se poigrah starim fotografijama… fotoosvrtom oslikah san... tempi passati… ostalo je sjećanje kao san...

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 19.08.2022.

Glasnik...





Federico Garcia Lorca je bio španjolski pjesnik i dramatičar rođen 5. lipnja 1898.
Oproštaj

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

19. kolovoza 1936. fašistički vojnici su ga ubili, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob.





Federico Garcia Lorca je, nedvojbeno, uz Cervantesa, najuniverzalniji španjolski pisac, a nadasve autentični simbol španjolske kulture. U njegovu je djelu duboko ukorijenjena forma narodne pjesme, ali i ono univerzalno, kozmopolitsko, tradicionalno i, na­ravno, avangardno, a sve to zajedno tvori onaj razvidni, prepoznat­ljivi profil španjolske zasebnosti...
(Jordan Jelić)






Pod rascvjetalim suncem privid bojišnice, na štitu vremena
Picassova Guernika i Dora Maar s svjetiljkom u ruci,
ubojstvo pjesnika i muk vremena.





Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.





Pjesnici umiru pjevajući.
reče čovjek sa suncem u očima,
ja sam tu, ali ja sam umoran, budi kraj mene,
budi tu.

rekoh...

dozvoli mi da budem kraj tebe
da ne budem sama.

Bio je glasnik sreće. osmjehom je obrisao suze s moga obraza.

Dijana Jelčić







- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2022.

Knjiga s daškom ljubavi... iz arhive...





Sedamdesete godine prošlog stoljeća nazivam vremenom oluje ruža... živjela sam i radila u Švicarskoj.. i tragala za ljepotom i peharom istine… provodila sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća…
Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala se...
tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago… nije prodavao knjige…
samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…

U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na…
To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris…
Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…

Zaborav, Vanitas vanitatum… dvije pjesmice i slika žene…
ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih dašak ljubavi…



Zaborav

Reci mi gdje raste sjeme
biljke zaborav?
Raste u srcu u kojem..
nema ljubavi!






Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol…
darujem vam tu knjigu…
očutih neizmjernu sreću…

od samaca koji nisu osamljeni možemo učiti...
ja naučih vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena...
naučio me je da pamtim samo sretne dane...
darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome...
jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena.

Uvijek kad otvorim knjigu slika starca zatitra u sjećanju…
ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine…
i knjiga s daškom ljubavi…

Dijana Jelčić... arhiva u doradi...
- 09:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 17.08.2022.

Jezgra snovitosti...






Na početku sna je sve bilo drugačije. Billa sam dijete puno čudjenja i znatiželje. Kao Alice, uranjah u svijet iza zrcala, susretah zanovijet i začuđena se pitah... zar biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo.
Mislila sam bezglasno i sve su biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove.
Od djetinjstva pišem, u mladosti lutah plavim daljinama, tragah za izvorom ljepote, drugovah s Mjesecom i čuvaricom njegova hrama...
Danas stješnjujem izričaj osjećanja osjećaja u lakonski sažetak misli... uskrsnućem iz određenosti postajem griješnica u svijetu zakonitosti... postojim između nigdje i negdje u bespućima uma i srca...
nastojim osmisliti jezgru snovitosti... udahnuti joj eteričnost zbilje...
odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku...

U žamoru jezika osluškujem tišinu neizrecivosti... otkidam krhotine besmisla i slažem ih u mozaik nutarnje smislenosti..
Spoznajem postojanje apsolutne praznine koja se krije na graničju između svijeta i percepcije... titraj vakuma u kojem se nedogađa ništa, ali iz kojeg izranjaju, samo meni vidljive, osjećajne slike... tada se pitam kako ih zgusnuti u riječ... kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost na bjelini papira...
Istražujem misaonost... pokušavam dosegnuti djelić istinske nedjeljivosti... dotaknuti onaj otok apsolutnog mira iz kojeg ključa nadahnuće...
ostvariti potpuno razumjevanje osjećajne osjetilnosti... a onda obanavljajuć stare stilske konstate opjevati nova svitanja na horizontu budnosti... ispuniti ih zvukovima, osmisliti tihovanje roja leptira koji lepeću u perivoju svijesti... želim licu rečenice darovati naličje novog smisla...

Pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala tonove Ravelovog Bolera.
riječi su na balu jezika kao ptice zaplesale... osjećam ponavljajući ritam, rastuću glasnoću, moć orkestra osjećaja.
konture misaone siluete koja osjećanjem ispisuje čitljive rečenice...

Jezgra snovitosti je svjetlošću uramljena dimenzija, prostor od riječi i ptica, tonovi bolera u romoru pijeska vremena i disanje srca ritmom poezije drevnih oceana.

Čitljiva je... mislim... je li i razumljiva?... pitam se...

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2022.

Stihovima hranih samoću...




Samotnost ima cijenu,
traganje za izvorištem
nečeg bezimenog,
nečeg nestvarnog,
nečeg iščekivanog.

Čekala sam,
bila Vladimir,
bila Estragon,
bila Poco.
Godot nije dolazio.

Stihovima hranih samoću.







Pisah o samotnosti i tugama, o traganju za izvorištem ljepote,
o vratima zatišja, a onda se dogodio život, jednostavan i lijep.
Danas zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja.
Iza njih mi se osmijehuju Lorca, Proust, Kafka, Musil, Ujević, Kaštelan, Parun...
uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima.

Pišem, korigiram, uspoređujem.
Mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno.
Mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja,
ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu.
Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se
širi mogućnost istinske poetske tvorbe,
prostornost uma u kojem ću pisanje osmišljavati razumljvim sintagmama,
oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati
samo izviješće ponavljajućih metafora.
Pitam se kako svijest pretočiti u nekonvencionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim,
sa ishodištem nadahnuća za poetiku nadolezećeg vremena?
Možda ću jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije carstvo
konstruktivnijeg izričaja.

Možda?... još uvijek ne znam...
nadam se...

Dijana Jelčić
- 10:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.08.2022.

Bdijenje Kraljice mira...




"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."

Ivan Meštrović






Lice majke nad umrlim sinom, ispreplitanje legendi i zbilje budi u meni još uvijek znatiželju… isprepliću se misaono- osjećajne slike… Gospina ukazanja širom svijeta… vjerovanje u ljepotu i ljubav… jer ljubav je uvijek tu, oko nas i u nama… i nije važno hoćemo li ikada saznati istinu… epohe su se smjenjivale… vjerovanje je ostalo… u malim dozama nataloženo u dubini svijesti… iza misli se, u labirintu ogledala, zrcale divne slike… rado lutam korodorima pamćenja… volim te susrete na rubu vremena… na graničju mistike i znanosti… oplemenjuju… bude nadahnuće… daruju uvijek nove osjećaje…
Tonem u svijet opsjena, u carstvo privida.





U tkivu sna Tizianova slika, uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti i ukazanja, Lurd, Fatima, Sinj, Trsat,
u Međugorju, osjetih ozračje svetišta, delirium blaženstva.

Ples Sunca, veliki prasak neba,
moć svjetlosti.
Ljepota onkraj vremena,
ushit ozrcaljen
u suzi.

Čarolija bezuvjetne ljubavi, rođena iz bljeska
porađa bistrinu prostora, ljubi pijesak
i rađa bisere, prožimajući zemaljski
sjaj.

Budi me miris ljiljana, marijansko znamenje,
nježno obećanje njenog bdijenja
nad nama smrtnicima.

Na usnama
more.
Na usnama
mir.
Na usnama
vječnost.

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2022.

Zadovoljstva...





Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.

Onima koji će se roditi poslije nas
Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?






Sa Bertoldom se moraš dobro pomućiti da mu pronikneš u namjere. Što znači biti dobar? Kakva to dobra duša, čovjek u pravom smislu te riječi, može opstati u svijetu koji ga okružuje? Kako ostati čist i pošten u društvu koji izgleda kao da je stvoreno tako da jedino nagrađuje zlo?
„Dobar čovjek iz Sečuana“ Bertolta Brechta. U predstavi koja nas vodi u siromašno predgrađe grada Sečuana, u dalekoj, bajkovitoj Kini nema dobrog rješenja za junake. Oni su plitki, sebični, gramzljivi. Možda bi i mogli biti plemenitiji, ali svijet u kojem žive im to ne dopušta. Nema za njih boljeg puta, a ne možemo se oteti dojmu da tih rješenja nema ni za nas, danas, u našem okruženju.
Zdenko Jelčić kao Shu Fu u "Dobar čovjek iz Sezuana"... Schauspielhaus Zürich... 2002.







Moć apstraktnog razmišljanja, carstvo maštanja, virtualni muzej u kojem slažemo uratke uma…
mjenjaju se epohe stvaranja ovisno o raspoloženju i nadahnuću… impresionizam, pointilizam, kubizam…
zatvaram oči i snagom želje promatram mozaik nastao od titraja osjetila…
Dok svitanje grli ostatke tame stojim na obali sna,
prisjećam se početka na početku početka.
Zavoljeh zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze,
prihvatih sve oluje, sve nepravde koje možda nisu bile nepravde,
koje su se samo činile nepravdama i naučih živjeti.
Osjetih pregršt ljepote u oluji ruža, uzdiže iznad slabosti duše i bijesa srca,
oluju iz koje izrastam obogaćena novim pucanjem opne vremena i
spremnija osjetim novi trenutak i njegovu punoću, da budna
zakoračim pod koplja dnevne svijetlosti.
Brechtova pjesma uranja u svijest,


Zadovoljstva
Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...


u zraku oganj ljeta i naslućujući susret pod suncem..
zaoblila sam zrelost u kuglu zlatnih uspomena…
u odmaku između trenutka i vječnosti,
u nanosekundi nečega udomih ljubav kao zavjet svakom buđenju,
kao čaroliju koja bdije nad stvarnosti… kao Sunce koje nikada ne zalazi…

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 13.08.2022.

Prizvan il ne prizvan...






švicarski psiholog C. G. Jung dao je da mu se kao epitaf upiše na grob:
„Vocatus non vocatus, deus adert.“








Najnovije vijesti, potresi, požari, Ukrajina, napad na pisca,
život se zgusnuo u dane bez kraja koji se vratolomno
kotrljaju tračnicama vremena...

Postoji li bespuće sna?... pitam
Od kojeg tkiva je satkano?... pitaš
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Teško pitanje!

svijest traga za istinom, slobodna,
a omeđena obrascima drhturi
misaona slika partije šaha…
riječi kraljevi… riječi lovci… riječi pijuni…

premećemo ih, darujemo im nova značenja,
znakovljem uma naglašavamo
imperativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju,
darujemo im dušu, zvuk, miris, boju, okus…

U sjeni tišine umiru nesporazumi.
prizvan il ne prizvan, Bog je uvijek tu.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 12.08.2022.

Pokušavah...






“Samoća je put
kojim sudbina želi čovjeka
dovesti sebi samome.”
Hesse






Pokušavah razotkriti stanje stvari,
ispisati se sa mjesta događanja,
posumnjati u istinu postanka,
isključiti iz vrtloga zbilje,
nestati u zaboravu,
uroniti u ništa.

Samoća, tišina, odvajanje od sebe, rasplinuće fizike.
U srcu mračna žudnja, tragovi bezimenih sablasti,
sjene uma, skarletno slovo, ime prvog čovjeka.

Tumarala sam stazama ravnodušnosti.
Mrtvile su žudnju i sakatile ritam srca.
Između mene i bezdana veliko ništa,
lavež pasa i silueta lovca.

Nastojah istrpjeti, u tome je smisao,
navikavati se na bol izranjanja
iz kaosa postanka.

Iza maglićaste zavjese je zasjala zlatna hostija,
vidokrug se širio, iskrile boje, šumili zvukovi,
zamirisale ruže, rađao se svijet.

Prohujale su godine, desetljeća,
promatraš me, u tvom pogledu
sjaj bliskosti početka.

Osjećam je,
dakle postojim.

Dijana Jelčić
- 09:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2022.

Početak stvaranja svijeta...






"Danas po Majanskom kalendaru slavimo „rođenje zvijezde Venere“… njeno izranjanje iz zviježđa Plejada… imenom boginje ljubavi nazvana je sutonska zvijezda... moćna je njena putanja od svitanja do svitanja... 11. kolovoza 3115. godine pr. Kr… dogodio se početak stvaranja svijeta."







Slavi li nebo kišom Perzeida rođendan ljubavi?
Šutiš.
Poziva li nas na slavlje osjetila?... osjetih pomak nutarnjeg sata…
Uranjamo li u Venerino vrijeme?
Smiješiš se.
Deja vu, tisućljeća zgusnuta u tvojim očima,
u prolazu između tvoga i moga svijeta,
u ničijoj zemlji, na izvoru vode.

Između dva trenutka ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u preponama svjetlosti, zaobljujem prostor,
smanjujem se do planetarnih fikcija, postajem struna u
vjetru vrječnosti.

Venera objavi sunoćje i mimohod sjećanja.

Bio si pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik,
bio si misao, osjećaj, ljubav. Odakle dolazi voda?... upitah

Iz zemlje… progovorio si... susretao sam te u snovima.

Sanjala sam te…

Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vječnosti,
metafora početka ovozemaljskog vremena,
naš trenutak, rođendan Venere.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 10.08.2022.

Pod kišom Perzeida...





Umijeće samotno i zanat svoj
Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim pozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Dylan Thomas
Prevod: Nikica Petrak






Bio je dan svetoga Lovrijenca… bili smo na tvrđavi,
dogodila se predstava sazviježđa Perzej...
ljepota puna zvjezdanih šapata…
izgovih želju… vidjeh raspuknuće opne neboja…
nestajanje sjena… i ostvarenje želje…

Sanjar, pjesnik u tebi je kazivao Dylanov stih,
na bjelokosnoj pozornici razotkrivao tajne srca,
izveo iz palanke životarenja u golim nagonima
i uveo u carstvo boga Kairosa...

U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 09.08.2022.

Nedokazivost istine se sanja...






Svitci s Mrtvog mora „Kumranski spisi“ smatraju se jednim od najvažnijih arheoloških otkrića dvadesetog stoljeća, a možda i svih vremena. Sadrže 972 dokumenta iz približno 300 godina prije Krista do 70. godina poslije Krista.
Među njima je preko 200 svitaka starozavjetnih spisa, poput čuvenog svitka proroka Izaije, pronađenog u izvrsnom stanju, iako je 1.000 godina stariji od bilo kojeg prethodno poznatog rukopisa knjige. Ti su dokumenti pružili obilje dokaza koji su pomogli u potvrdi točnosti starozavjetnih tekstova.







U snu pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav
sivkasta ptica mi sleti na dlan.
To je kumra, osluhni njen gugut...šapnu On,
začuh... ku puj – kruh, ku puj -- kruh
U njenim očima privid, Kumranski spisi, obala Mrtvog mora,
molitva krhu i obris tajanstvenog grada.

Je li ptica glasnik neba?
Koja je njena poruka?
Dokazuje li poslanje vječne ljubavi?

Iza spuštenih trepavica osjećam milovanje istine. Tijelo se budi prije mene.
Nespremna za zbilju zaustavljam bujanje svijesti, uranjam dublje u snoviti privid.
Kome dugujem ovo ukazanje ljepote?
Krug zbilje se širi, tišina se pretače u preludij
svitanju.
Odsanjah istovremenost. Bila sam i tu i tamo.
Poistovjećenje i dokaz postojanja u paralenim svjetovima.

Nedokazivost istine se sanja!

Ispred prozora lepet krila i gugut...
ku puj – kruh... ku puj -- kruh

Možda ipak nije bio san!

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2022.

Naša strana svijeta...






Riječi zgusnute u titraj srca zaustavljaju dah, sjećanje se opire zaboravu.
Poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi misli.
Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina naših prošlih vremena.
"Ja sam Duh istine, poučit ću vas nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“
vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“.






Sinoć na terasi kafića razgovor ni o ćemu u kojem je sve... naša strana svijeta, horizont trajanja...

Sjećanja su nedovršena u maštanjima, neoblikovana u uspomenu.

Ti si ostvarenje. Oživljavaš ih ritmom srca i poezijom pamćenja.

Ti glasom razbijaš sliku zbilje, postojiš u neotkrivenoj budućnosti,
sjeme si još nepostojećeg privida u mojim očima.

Iz tvog prešućivanja, u tišinu, izranja kovitlac značenja, misli, nepojmljivost stvarnosti,
slike s nepoznatim djelovanjem.

Ubrzavaju ritam srca, smanjuju razdaljine, približuju Mjesec, rasipaju sazviježđa,
zaobljuju prostor u trenutak prve i jedine istine.






Sutone smo uvijek voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek prekratko trajali, trenutke koji se još uvijek zrcale u nama kao naša, samo naša strana svijeta. Pejsaž sliči velikom vrtu pored mora. Kao da je oslikan kistom majstora impresionizma, u maglićastoj sjeni se arhitektura tek nazire, ali mi znamo gdje smo i šta vidimo.
Sutonska svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
I više nema granica između zemlje i mora, samo naslućujemo što su kuće i hramovi, a što jedrenjaci i galije.

Naša strana svijeta se zrcali u sutonu. Sjedimo u kafiću, na stolu šoljice od bijelog porcelana sa uslikanim zlatnim slovima, Misaona Proustiana.






Miris i okus, premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.


Ispijamo čaj i kušamo malene kolačiće. Madleine, te slatke Jakovljeve školjkice se tope u ustima i bude okus prohujalog vremena.

Dijana Jelčić
- 18:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2022.

Njemu iz svih mogućih razloga...




Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare, između sutona i zore.
Kao da je te vrele noći udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih rukavaca.
Tu se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život…
potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi…
vidim imaginaciju našeg kmetovanja nečem nepoznatom, nečem nedohvatnom…
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, osjećala sam, naslućivao je moju misao,






Imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornica?
Čula sam tišinu, iza tišine muk vremena i dolina tvoje mladosti.



Uzburkale se linije dlana. Osjetih, sudbinski su me iz djetinjstva dovodile njemu.
Bio je zenit, suton, pa ekvinocio noći. Plesali smo rođendanski valcer.
Pod ponoćnim suncem njegov glas kao grmljavina poslije pratišine.
Habitus početka...

S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh zrcali neprolaznost.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca.
Darovao mi snove i naučio osjećati osjećanja.
U treptajima oka osjetih... ljubav je sreća i sloboda.


Dijana Jelčić- Starčević... (jedna davna, napisana poslije našeg naglog ljeta 1986. )
- 10:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 06.08.2022.

Hirošima... i svetište mira...





Pijesak i pjena... Jure Kaštelan...

Svijet je velik ,srce je maleno...Srce luta velikim svijetom.....prelazi planine, prelazi mora, prelazi rijeke i umorno usne na nekoj obali. Došla je velika ptica, uzela ga pod krilo i odletjela u nebo...zli lovac ubija pticu, srce padajući govori :;
"Divan let.....kako je čudesan svijet"....






in Memoriam, 06. 08. 1945.… Hirošima i svetište mira.






Salvador Dali je slikao rastopljeno vrijeme, usužnjeno vrijeme. Slikao je tugu, bol i strah. Njegove slike su svjedoci onoga što jedan jedini pokret ruke može učiniti čovjeku, čovječanstvu, civilizaciji... ja napisah stih...

Srce ti kaležu sreće,
ti čudesna galijo dobrote
usidri se u njedrima ljepote,
budi oaza u pustinji bez snova,
žeteoc žetvi neodživljenih izazova,
srce tužnom srcu u osjećajnoj pustari.

A nebo je plakalo kada je odlazila, biserne kapi su se slijevale licem rastopljenog vremena.
Nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela.
A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u rastopljenom vremenu tog nevremena.
A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.

Vrijeme liječi rane šapuće joj ljubav
pa kada se sretnu u poeziji kiše i kapima sna
možda će s iste obale gledati kako se sjedinjuju
suze u kristale sna na licu njihovog izgubljenog
vremena ponad grada u kojem je nebo plakalo.

srce povedi nas do svetišta mira, u zemlju izlazećeg sunca,
probudi osjetila snom uspavana, podigni sidro iz njedara,
neka to bude divan let, neka se rodi čudesan svijet...

Dijana Jelčić... jedna iz davnina...
- 09:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2022.

Nad kraljevskim gradom






Nad kraljevskim gradom stijeg,
sanjari daruju ushit vremenu.
Između nas i prošlosti svijet sjećanja,
oluja, vrtloženje osjećaja,
kovitlac uspomena.







Prevara ljepote...

U kanalu bura,
jecaj vjetra u napukloj kuli, bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara molitva još spava,
u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja, ljepota tvoga ljeta,
tvojih ljeta snaga iz pepela novi život stvara,
da zazvone zvona, da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet samo sreća sanja.


I bit će svjetlost…

Nad obalom kobalt noći, more u koroti
ni svićarica nema.
Lađe iz nekog tuđeg sna
poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja, proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća, a sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže dim sa mirisom maslina i mandarina

I bit će svjetlost
prosut će se sunce ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet
galebi ranjenih krila.

I tek kada mi srne budu jele iz ruke,
kad budu zoru najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oprost grijeha postane suvišan,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
i bit će svjetlost, i ostat će svjetlost,
zasjat će život... bit će život...
tek tada ću znati da smo našli istinu.
Moju, tvoju, našu, njihovu...

Svanulo je bijelo jutro...

Dijana Jelčić… Pelinjak, rukovet gorkih stihova… neobjavljena zbirka napisana devedesetih godina prošlog stoljeća.


- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2022.

Krug još neotkrivenih istina...






Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.

Snježana Šlibar







Vizija boginje,
potonuće Mjeseca u skute zore dodiruje svijest.
Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila,
Diana ili boginja koja lovi sama,
knjiga uprisutnjuje desetljeće
koje se odupirao umiranju.
Prihvatih rizik traganja
krugom neotkrivenih
istina






Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja...
Miris svježeg kruha i majskih ruža, okus prve kave i svitanja na trgu cvijeća… titraj neurona u režnju pamćenja…
U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…
Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota… Susretali smo se sa sjenama prošlosti… mediokritetske siluete su nas pratile… bježali smo od politike, slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova budućnosti… ćutili estetsku obnovu književnosti, podržavali pravo na razliku i osobni izričaj.
Po uzoru na naš mladalački brevijar "Lovac u žitu" javljala se "proza u trapericama". Gutali smo romane Čangi off' gotoff, Kužiš stari moj, Bolja polovica hrabrosti, Zagrepčanka.




Neke tajne nam ipak ostaju zauvijek neotkrivene... izazovi ostaju... traganje za rashomonskom istinom... a istina... istina je tišina vremena... tvog, mog, njihovog...

Ljubav kao zvijezda vodilja, ljubav prema umjetnosti, literaturi, znanosti, filozofiji... ljubav je širila naše horizonte... sa zrnom domovine u srcu, putovali smo, upoznavali druge zemlje, gradove i ljude, promovirali domovinu, njenu ljepotu... istovemeno smo postajali građani svijeta...


Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2022.

Obrazina zbilje…






Pisala sam o svijetu privida, lica i naličja, obraza i obrazina zbilje.
Uranjala ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje.
Tragala nevidljivim zakonima nutrine i vidljivim zvjezdanim nebom.

Ošamućuje vidljiva i čujna istina.
Suza u oku djeteta zaustavljenom na braniku časti.
Pucanj zbilje probija zvučni zid, ranjava jaslice vremena,
zaglušuje molitvu djeteta.
Truba laži objavljuje primirje, a na cesti traje umiranje,
grad u ruševinama i tišina nad kolonom izgubljenih.

Klimtov poljubac oslikan na ruini,
i Matisov ples u obrisu ogoljelih istina
i Gauginove tahičanke u sirijskom muzeju
i Picassova Guernika, svjetiljka i Dora Maar u sjećanju.

Moć umjetnosti u zlobnom hihotu zla, u vremenu pritajenom.

Možemo li umijećem umjetnosti zaustaviti umiranje nevinih?

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 02.08.2022.

Gospa od Anđela...






U tišini sunoćja zbrajamo desetljeća lutanja po Marianskim svetištima... u svakom hramu osjetih svetost trenutka... slaže se Ikonostas u galeriji uspomena... katedrale u Barseloni, Koelnu, Avignonu, Chartesu... tamo u labirintu osjetih da je srce sveti gral... sve to ostavlja trag u nutrini... trag svetosti i vječne svjetlosti... u tišini tih mjesta postajemo akustičari nutrine... čujemo simfonije i rapsodije prohujalih stoljeća... neopisiv je taj osjećaj...i nezaboravan...







Dan oprosta...

Davne 1987, u Međugprju na današnji dan šapnuh... Ne okrećem se više u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san...
Odsanjajmo ga zajedno... odgovorio si.
Griješili smo...
Danas je dan oprosta...
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene, oprosti zbog ljubavi, oprosti ljubavi, ljubavi moja!...
Oprost je vrlina kraljeva, čista srca i otvorena uma... rekao si...
Oprost je sveta datost rekoh i pričinilo mi se kao u Marinkovićevoj Gloriji... gospa se nasmiješila...
rekoše mi ... na dobro si pozdravila Gospu...





Danas je blagdan gospe od Anđela, budi se uspomena na Asissi i tajanstveno ozračje podneblja svetoga Franje. Vizija anđela, blijesak vremena, sjećanja na baziliku Maria degli Angeli, na kapelicu La Porziuncola, na Međugorje, na dan oprosta, na dan bezuvjetne ljubavi...

Na prozoru Anđeo,
čuvar našeg svetišta.

Dijana Jelčić
- 09:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2022.

Kolovoz je...





Ljubav i siloboda...




poetski izazov u ovom vremenu bez pomaka,
kada podrhtava zemlja, drhture srca i plaču djeca
dok tutnje topovi... napad i obrana zgusnuti u trenutke,
u jecaje ranjenih, prognanih, preživjelih na bojišnici besmisla...






Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj ćula
u njemu se krije fontana svjetlosti…
izvorište ljepote, srce prepuno emocija... govorili su mi…
misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom,
most među svjetovima, čuvateljica tajni,
ratnica na bojišnici svijesti…

Pokušavah razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka,
slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Nad plavom kuglom se nadvila koprena straha.
Zaustavljeni u koracima sjećamo se prohujalih kolovoza,
lutamo galerijom uspomena i hrabrimo se.

Kolovoz je!
Da, trebalo bi opet putovati.
Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija
na trgu svetog Marka kušali jabuke, promatrali ljude, njihove osmijehe.
Putovat ćemo ponovo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjeničkih snova.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>