Sjećanje kao san...
Odsanjah sjećnja, srce je zaboravljalo poneki odkucaj, uranjalo u svijet maštanja…kazivalo, iza zbilje titra svijet snovitosti…
Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži... Vjetar je dotaknuo lice ljeta... obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj uzavreloj zbilji... isušeno vrelo želja je prokapalo poezijom mora... razbuktali su se potoci čežnji... vratio se usnuli ritam srca... vidjeli smo ožednjelu pticu kako ispija nektar zemlje... vidala je stigmu na duši... u njenim očima se zrcalilo podnevno sunce...
Vrijeme Pariza... lutanje trgovima cvijeća, ptica, knjiga, ptica... sutoni na obali Seine... zagrljaji na mostu Mirabo... zalasci sunca na vrhu Eifela... groblje Pere Lachaise... titraji pijana na Chopinovom grobu...
neka ljubav bude san, a ne obaveza... šapnusmo na grobu Abelarda i Heloize... ali dogodi se ponekad da leptir zatitra krilima u dolini suza i uzburka oblake uma… dogodi se poezija kiše koja ispire nataloženi mulj nekih tužnih događaja… to su trenuci katarze… trenuci oslobađanja iz kaveza zlih slutnji, trenuci porinuća na novu plovidbu pučinom života…
Jutros se poigrah starim fotografijama… fotoosvrtom oslikah san... tempi passati… ostalo je sjećanje kao san...
Dijana Jelčić
|
