Mimohod ...
U mimohodu vremena praslika tautologije boli,
vidim sebe kistom slikara razlomljenu,
ženu koja plače, jeca, vrišti, uzdiše...
i rastanak na vijugavoj cesti
ka nikamo.
Metafora patnje, zrcaljenje plodova iz krošnje spoznaje,
prvi grijeh, progon iz raja, proročanstva u mramoru,
u razbijenom ogledalu slika novog svijeta.
Vrtlog činjenica ne pobija i ne dokazuje istinu, tek mijenja ikonografiju nutrine.
Trenuci nestaju, nemogućnost iskoraka u budućnost.
Zaustavljam misaono ludilo, pod sjajem mjesečine
prepuštam se tišini nadanja i plesu života.
Dijana Jelčić
|
