Svako može pobjeći u snove, svi smo geniji kad sanjamo, mesar i pjesnik tamo su jednaki.…“
Emil Cioran
Za radnog vijeka u Švicarskoj sudjelovah u nekoiko tečaja na Jungovom institutu... naučih ponešto o psiohoanalizi i prodiranju u podsvjesno...
paralelno sam čitala Cioranove misli… pitala se je li nesreća biti rođen u dolini suza... kroz njegovu mudrost se obračunavala sama sa sobom… naučila prihvatati neuspjehe… sukobljavati se s njima… osjećala sam bliskost s njegovim mudrostima… ćutila ih kao izazov…
u trenucima kada mi se pričinjalo da sam ekskomunicirana iz vjerovanja, nadanja i ljubavi… da sam žigosana nečim što nisam znala što je pisala sam sinopsis nepostojećih zbivanja… slušala Bachovu glazbu… oslobađala se razmišljanja o prokletstvu… sazrijevala u istini… lutala meandrima snovitog reljefa…
Meandar, vijugava rijeka, zrcalo kozmičkog kretanja, preslika Dedalusovog labirinta strahova, pad Ikarusa,
u kapima vode sunce, pomak vremena, nad meandrom bjeloglavi sup, ljepota slobodnog leta,
možda je ipak sreća biti rođen u dolini suza... dlanovi neba razgrću pomrčinu...
uvojak tmine zasja sunčanim pramenovima...
izronio je iz sna… pokazao mi mjesto gdje rijeka grli more…
točku u kojoj se sjedinjuju nemiri svakodnevice i mir vječnosti…
U rasponu između dva trenutka obgrlio nas šum novog jutra.... samo snažni dočekaju svanuće istine…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 30.08.2022. u 17:27 sati.