Marketing
Naša strana svijeta...
Riječi zgusnute u titraj srca zaustavljaju dah, sjećanje se opire zaboravu.
Poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi misli.
Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina naših prošlih vremena.
"Ja sam Duh istine, poučit ću vas nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“
vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“.
Sinoć na terasi kafića razgovor ni o ćemu u kojem je sve... naša strana svijeta, horizont trajanja...
Sjećanja su nedovršena u maštanjima, neoblikovana u uspomenu.
Ti si ostvarenje. Oživljavaš ih ritmom srca i poezijom pamćenja.
Ti glasom razbijaš sliku zbilje, postojiš u neotkrivenoj budućnosti,
sjeme si još nepostojećeg privida u mojim očima.
Iz tvog prešućivanja, u tišinu, izranja kovitlac značenja, misli, nepojmljivost stvarnosti,
slike s nepoznatim djelovanjem.
Ubrzavaju ritam srca, smanjuju razdaljine, približuju Mjesec, rasipaju sazviježđa,
zaobljuju prostor u trenutak prve i jedine istine.
Sutone smo uvijek voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek prekratko trajali, trenutke koji se još uvijek zrcale u nama kao naša, samo naša strana svijeta. Pejsaž sliči velikom vrtu pored mora. Kao da je oslikan kistom majstora impresionizma, u maglićastoj sjeni se arhitektura tek nazire, ali mi znamo gdje smo i šta vidimo.
Sutonska svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
I više nema granica između zemlje i mora, samo naslućujemo što su kuće i hramovi, a što jedrenjaci i galije.
Naša strana svijeta se zrcali u sutonu. Sjedimo u kafiću, na stolu šoljice od bijelog porcelana sa uslikanim zlatnim slovima, Misaona Proustiana.
Miris i okus, premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
Ispijamo čaj i kušamo malene kolačiće. Madleine, te slatke Jakovljeve školjkice se tope u ustima i bude okus prohujalog vremena.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 08.08.2022. u 18:08 sati.