Neizgovoreno...
U kutku sanjive stvarnosti udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo u vrijeme ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…
Koračala sam oštricom zaborava, između jučer i sutra,
između nedosanjanih snova i prijeteće praznine.
Još samo jedan korak do vječnosti,
čudesan trenutak odluke...
slijediti poruke pjesnika.
Jorge Luis Borges
24.8.1899..14.6.1966
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih uciniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje cistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih...
U kolažu sjećanja oslikana bol jednog davnog rastanka… a onda naučih… potisnute emocije su otrov za srce… tek kada prolutamo tajnovitim putevima svijesti, kada uronimo u podsvijest i mislima dotaknemo prividni zaborav… tada on oživi i slijeva se u grafit na zidu uspomena… postaje ikona prohujalog vremena… kao slika prelivena patinom... kao ispisana pjesma na pergamentu pamćenja...
Akordi tuge nas zaglušuju, krik umiruće ljubavi,
vrisak boli u srcima jer smo joj rastrgali odoru,
na prsima njenim gnječili cvjetove ljepote,
palili vatru grijeha,
a oči njene su praštale,
dva jezera nebom obojena
srebrom mjesečine osjenjena,
su opraštale i opraštaju još uvijek.
kada prolutam galerijom događa se pomak u sjećanju… izranjaju neprimjećeni detalji odživljenog… slijedila sam poruke pjesnika...
odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri… jeli sladoled na trgovima… griješili i upoznavali sebe same uvijek iznova… bili na krovu Milanske katedrale, riskirali stavljajući žetone sreće na roulet života... gledali zalaske sunca na dalekim obalama... bili smo isti, a uvijek drugačiji… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…
očaravajuć je ovaj trenutak u kojem sanjam prošlost i naslućujem odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno…
Dijana Jelčić
|
