Stihovima hranih samoću...
Samotnost ima cijenu,
traganje za izvorištem
nečeg bezimenog,
nečeg nestvarnog,
nečeg iščekivanog.
Čekala sam,
bila Vladimir,
bila Estragon,
bila Poco.
Godot nije dolazio.
Stihovima hranih samoću.
Pisah o samotnosti i tugama, o traganju za izvorištem ljepote,
o vratima zatišja, a onda se dogodio život, jednostavan i lijep.
Danas zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja.
Iza njih mi se osmijehuju Lorca, Proust, Kafka, Musil, Ujević, Kaštelan, Parun...
uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima.
Pišem, korigiram, uspoređujem.
Mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno.
Mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja,
ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu.
Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se
širi mogućnost istinske poetske tvorbe,
prostornost uma u kojem ću pisanje osmišljavati razumljvim sintagmama,
oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati
samo izviješće ponavljajućih metafora.
Pitam se kako svijest pretočiti u nekonvencionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim,
sa ishodištem nadahnuća za poetiku nadolezećeg vremena?
Možda ću jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije carstvo
konstruktivnijeg izričaja.
Možda?... još uvijek ne znam...
nadam se...
Dijana Jelčić
|
