Njemu iz svih mogućih razloga...
Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare, između sutona i zore.
Kao da je te vrele noći udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih rukavaca.
Tu se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život…
potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi…
vidim imaginaciju našeg kmetovanja nečem nepoznatom, nečem nedohvatnom…
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, osjećala sam, naslućivao je moju misao,
Imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornica?
Čula sam tišinu, iza tišine muk vremena i dolina tvoje mladosti.
Uzburkale se linije dlana. Osjetih, sudbinski su me iz djetinjstva dovodile njemu.
Bio je zenit, suton, pa ekvinocio noći. Plesali smo rođendanski valcer.
Pod ponoćnim suncem njegov glas kao grmljavina poslije pratišine.
Habitus početka...
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh zrcali neprolaznost.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca.
Darovao mi snove i naučio osjećati osjećanja.
U treptajima oka osjetih... ljubav je sreća i sloboda.
Dijana Jelčić- Starčević... (jedna davna, napisana poslije našeg naglog ljeta 1986. )
|
