dinajina sjećanja

nedjelja, 31.07.2022.

Bez sunca šutim...






Gaj Valerije Katul (Gaius Valerius Catullus Veronensis, Verona, oko 87. pr. Kr. - ?, 54. pr. Kr.) bio je rimski lirski i elegijski pjesnik.

Katul je, uz Horacija, najveći rimski liričar, te najistaknutiji, i nama daleko najpoznatiji predstavnik prve rimske liričarske škole — neoterika. Neoterici (lat. poetae novi) prenijeli su helenistički pristup poeziji u Rim i tako stvorili temelje nove poetike u rimskoj književnosti. Kao prevodilac i adaptator grčkih liričara, Katul je bio i poveznica između starogrčkog i europskog pjesništva.





Sine sole sileo... živimo i ljubimo

sunce zađe i ponovno se vraća
a kad se nama prekine kratko svjetlo života
nastat će vječita noć u kojoj ćemo snivati zajedno
zato daj mi tisuću cjelova i onda sto.
pa drugu tisuću i opet drugih sto
i onda još jednu tisuću i još sto.
A kad se skupi mnogo, mnogo tisuća,
tada pomrsimo račun, nek se ne zna,
da nas zlobnici možda ne bi urekli
kad bi za takvo mnoštvo cjelova znali.

Catullus, carmina,






poezija prije Krista zrcali ovo naše danas... zato živimo i ljubimo,
ovaj trenutak svjetlosti je neponovljiv, ovo jutro
boje ljubavi isto tako...





Vidjeh svitanje sklupčano u nepostojeće boje. Sunce u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira se tek poigravalo sa kristalima spoznaje. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u Dubravu sna. Pozdravljali smo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Sunce se njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena i mi u bjelini svjetlosti prepoznasmo boju ljubavi.





Na mnogim građevinama, starim dvorcima, muzeima vremena stoji sunčani sat i natpis...
sine sole sileo, ja sam sunčani sat, kad je mutno i oblačno vrijeme ne vrijedim ništa...
bez sunca šutim,
da, bez sunca šutim... kada golubje sivilo zagrli grad slušam govor neba, čujem poeziju kiše, tihovanje sunca i rapsodiju boja...
živim osunčani san... a stvarnost oslikana rukom slikara Sunca se pretače u simfoniju nutarnjeg kozma i paletu mojih boja…
svjedočanstvo nedodirljivosti naših osjećanja … neusporedivosti doživljaja ljepote…

Dijana Jelčić
- 09:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 30.07.2022.

Putevi pitanja... i staze odgovora...





Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges







U trenucima kad nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
događa zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz
neotkrivenih kutova uma.

LJUBAV je ponekad samo riječ na papiru,
skladno napisana rečenica,
nježno izražena općenita misao,
ali kada Carl Sandberg poezijom kaže

"Ničega nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica,
ničega nema ovdje do tvojih žednih kao noć sivih očiju"

tada i bez riječi ljubav osjećamo titraje moćnice života.





Sanjala sam Lorkinog konjanika na cesti ka Cordobi,
polja daleke Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora.
Bila je to kušnja budnosti, bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći.
Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?

U svjesti bezglasje, misaoni muk, srce zaboravlja otkucaj,
ćutim iskušenje vremena. U romoru rijeke himna dolasku,
stilizirao si stih Carla Sandberga

"Ničega nema u ovom trenu osim tvoga lica,
ničega nema ovdje do tvojih boje meda očiju"

Dijana Jelčić...
- 09:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 29.07.2022.

Grb grada...






Grb Grada Zagreba zasniva se na grbu Griča iz 13. stoljeća. Prema Statutu Grada Zagreba grb ima sljedeći opis:

"U plavome polju na zelenome brijegu nalazi se srebrni/bijeli grad s trima kulama i otvorenim zlatnim/žutim vratima; gore desno zlatna/žuta šesterokraka zvijezda, gore lijevo srebrni/bijeli polumjesec."
Zeleni brijeg predstavlja brdo Gradec, a utvrda (utvrđeni grad) s 3 kule predstavlja naselje Gradec - jedno od najstarijih dijelova današnjeg Zagreba. Otvorena vrata (na zidinama utvrđenog grada) simboliziraju gostoljubivost njegovih stanovnika, kao i spremnost građana da pruže svoju zaštitu svakom gostu i utočište putniku-namjerniku. Zvijezda i mlađak simboli su starih slavenskih predkršćanskih božanstava ljepote i ljubavi - božice Lade (prikazivana u narodu kao zvijezda) i boga Lelja (prikazivanog u liku mladog mjeseca)
izvor Wikipedija...







Nad gradom lebdi san, srebrnkastoplav, nedorečen.
sjedimo pod brezama, srce Mjeseca
razlijeva boginjino srebro.

Diskretna moć ženskosti gradi mostove
među epohama, uramljuje povijest
u privid hrama, potvrđuje
heraldiku grada.

U tvojim očima Luna, simbolika mjena
i moć trojstva, metafizikom vječnosti
ljubav utkana u tjelesnost svijeta.

U pregibima tmine ushit svjetla,
zvučno zrnce tišine
i šutljivo svitanje.

Uzbibana zornicom golubice
čarolija noći nestaje.

Grad se budi,
dan bjelinom uranja
u krilo vremena.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2022.

Lepršava košulja...






"Boginja lova i lovaca, divljiači i šume, riba, ptica i mjeseca...boginja i žena sa srca mi tamni plašt sumnje skida
u snu i javi sa duše i tijela odklanja tamne zavjese stida i pita... jesi li spremna za ljubav?"





"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Izronila je vizija iz usahlog oceana snova… osluhnuh titraje etera… dolazio si mi u susret … u tvojim očima se ogledala legenda… sa tvojih usana je dolepršao glas boginje…
jesi li spremna za ljubav?... čista duša je dodirnula srce… uskovitlala htijenja… uzburkala želje… "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno ljubav."

Sunce je zlatilo beskraj sna… očutih sebe u sebi… šapnuh… da, spremna sam za ljubav…

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2022.

Na bojišnici ranjivosti...






"Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
Unutrašnji korjen neka bude ljubav,
Iz ovog korjena može izrasti samo dobro.”

Sv. Augustin








Sjećanje na poleglu travu, razrušen hram
i nestajuću vodu.
Lepeza vjetra u krošnji žalosne vrbe,
tužaljka harfe i silueta
majke s djetetom.
Bjeg iz sužanjstva sjećanja,
iz tisućljeća zgusnutih
u jecaj vremena.

Zatomljavah osjećanja bez objašnjenja,
bez nadahnuća i budućnosti,
sve tuge i nesretna stanja
ukrcah u kaos željenog
zaborava.

Iz međuslovlja tišine izranjaju onomatopeje
ponavljajući suglasnci i samoglasnici
užasavajuće praznine.





Probudili su ratnicu na bojištu ranjivosti,
izronila je iz neuništivog pamćenja,
zavijorila vijencem pobjede.

Krenimo, pozva me…
kamo, uptah…
u odbjegle svjetove,
u tugu, u bol,
u patnju.

Oćuti njihovu moć, ohrabri se, oslobodi se,
sloboda je šum tišine, romor nijemosti,
tihi lepet krila leptira u carstvu uma.

Probudila je usnulo sunce i
na bojišnici mene i mene,
objavila pobjedu srca.

Dijana Jelčić
- 09:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 26.07.2022.

Ostvaren san...






Promatram divnu fotografiju Pelješkog mosta... prisjećam se našeg naglog ljeta 1987. Put do Dubrovnika popločan zaprekama... iako nije bla granica ispred Neuma kolona, kroz Neum kolona... ipak uspjeli stići do Grada...




Na Lovrijencu premijera… Život je san... filozofska je alegorija i najpoznatije djelo najvećeg dramatičara španjolskog baroka,
Pedra Calderóna de la Barce.
Poslije predstave, pod zvjezdanim nebom, na vrhu Lovrijenca, osjetih bljesak istine… naše naglo ljeto i snovi... ne, nesmijem dozvoliti rasplinuće sna… neću više zakoraćiti u osobnu tamnicu… neka san o snu u snu traje… Camus je rekao … voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim… poželjeh i te noći, negdje pred svitanje, napisah pjesmu…





Polako, iz zlata sunoćja, izranja Luna jasna i bijela.
Nad bezdanom noći, nebom razasut
sjaj, u očima san, učitelj, misao se slijeva u istinu.
Ne dozvoli bezdanu uzvraćanje pogleda,
Gledali smo zvijezde.

Na žrtveniku duše lumin sjećanja,
drevan stih, život je sjen i san.

Na sceni trenutka proročanstvo u
zvjezdama i želja na usnama,
nad Lovrijencom ljetna noć i
mjesečina do svitanja.

Jutrom odlazi Luna,
sunčeva nevjerna
ljubavnica,
na nebu tek
njen sjen,
u tvojim očima
san.

Život.

Poslije dana izvan vremena ostvario se dugodišnji san... mostom je spojen sjever i jug... Grad nam je danas dohvatljiviji...

Dijana Jelčić…
- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.07.2022.

Dan izvan vremena...







Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan...

Borges...






25.7. prema kalendaru 13 luna 28 dana ne pripada niti jednom mjesecu - on je izvan Vremena! U tradiciji Maya, Nova godina počinje 26.7. kada su Sunce i Sirijus u konjukciji. Na Dan izvan Vremena slavimo mir putem kulture i umjetnosti, Univerzalno opraštanje, slavimo prijateljstvo, suradnju, dan kada slavimo Ljubav, Mir, Slobodu i Jedinstvo za sva bića na planeti, za sve što posjeduje život.





U tvojim očima titraj majanskog kalendara.
U glasu stih zaustavljen u vremenu.
Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii sjećanja, dovoli srcu da diše.

Braniš me od Falstafa, lažljivaca, iluzionista,
prodavača magle.
Daruješ mi tišinu svetišta iz kojeg je Krist
protjerao trgovce.
Poezijom odvodiš u zrelost mudrosti,
na žetvu dnevnih plodova






Pod ponoćnim suncem plešemo tango,
kroz trinaestu lunarnu ekliptiku,
vidim vrijeme i tebe
iza vremena.

Danas je dobar dan, Borgesov dan,
dan ritma srca i poljubaca,
dan izvan vremena..

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.07.2022.

Divno je ovo svitanje...





Iza horizonta početka, u jezgri vječnosti, zgusnuta povijest svemira. Ispred obzora obrisi skrivene stvarnosti, mogućnost višestruke zbilje.
Na izjavu Nielsa Borhna... sve je moguće iako nije dokazivo... Einstein je rekao... Ne vjerujem u to jer Bog ne kocka....
Ostala je čežnja za zagrljajem teorija relativiteta i kvanta, zagrljajem mikro i makrokozma, za ostvarenjem njegova sna.
Pročitala sam i tri knjige Briana Greenea... Elegantni svemir, Tkivo svemira i Skrivena stvarnost....







Duga vrela ljetna poslijepodneva... stanje tjelesnog mirovanja... i mirovanja uma...
vizija skrivene stvarnosti... i vijesti koje uznemiruju... pandemija, nuklearni rat,
svemirska kataklizma: Što će dokrajčiti čovječanstvo?
možda se Bog ipak kocka s nama... potražih odgovor... prolutah tv programima...
naletih na sapunicu... Zora Dubrovačka...
Priča o ukradenoj mladosti i borbi za istinsku ljubav... borbi dobra i zla...
kao u svakoj noveli i u ovoj postoje jahači apokalipse...






Duge sjene prošlosti, jahači apokalipse
jurišaše sjećanjem, zaostalom tugom
ranjavaše bit.
U nedorečenosti sebe lutah prividima,
biježah u snove.
Na žrtveniku lucida bljesak poslanja,
prasak nutrine.
U titraju oka tisuću života, smjena eona,
evolucija svijesti, postaje podsvjesti,
na platnu trenutka oslikana
nutarnja kozmogonija.
Godine bez srži, bez umijeća, bez istine.
Istina je bolna, peče kao vatra,
pali kao žarište sunčanih zraka,
razdire kao podivljala zvjer.

U vrisku boli spoznah vatra sam ja,
žarište boli sam ja, podivljala zvjer sam ja.
Iza bedema misli, u carstvu metafizike,
odživjeh susret sebe u sebi.

Divno je ovo svitanje!

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 23.07.2022.

Vrijeme Lava...






danas uronih u vrijeme poezije i oluje ruža... eto i to sam bila ja... tragačica za izvorom ljepote...

Ti više nisi dječak iz Šenoine
tvoje tadašnje slabosti
su postale tvoje snage
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.
A tvoja ljubav?
Izgubila se u neprospavanim noćima,
zadimljenim krčmama,
u mnogim ženskim tjelima.

A moja ljubav?
Ostala je netknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.

Dijana Jelčić ... Odakle dolezi ljepota... Zagreb, 1987.





a onda osjetih, ljepota je u onom zrnu srca koje pamti osjećaje...
dogodilo se vrijeme Lava...

Uranjamo u carstvo Lava, u praskozorje tvog vremena,
stigli smo sa Suncem.
Ti i ja contra svijeta, u kukuljici trenutka.
iza nas svijet neizrecivosti,
ispred nas svijet neizgovorljivosti,
univerzum svjetlosti i sna.
Uokolo četiri strane svijeta, četiri putokaza,
četiri esencije postojanja,
peta ključa u nama.

Osjećam usklađenost misli i osjećanja,
trenutak raskošne spoznaje.
U tvojim očima san.

Dijana Jelčić
- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2022.

Krug koraka...





Savladali smo uobićajeni krug koraka našim kvartom... na terasama krugovi nasmijanih ljudi... zaustavii smo se na terasi restorana Zlatna školjka... odlučili za gaspačo od krastavaca i salatu od tunjevine i avokada... odlična lagana večera za vručinu odlazečeg dana... razgovarali o krugovima...
Zamišljam krug svih krugova... vidim savršenstvo prostornosti... ljepotu vidokružja... čutim tankoćutnu neizrecivost... riječi nabacane u krug dosežu sklad tišine... čudesnost govora ljubavi... dijalog bez nejasnoća, puninu razumjevanja...

Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?

Život se rađa jutrima, krugovima vremena,
mirisima, bojama, zvukovima, okusima…
svijet se događa poezijom svjetlosti. .





Poezija je srce svake umjetnosti.
Krugovi u slikarstvu zrcale misao
Čoh Ćiril
Otkrivanje lica kruga jest prepuštanje tom licu da samo sebe izrazi.
Dopustimo mu da nam on razloži sebe samoga...






Na obodu kruga vjekuju sjećanja... vidim zagrljaj Sutona i Venere...
u ekliptici noći iskri staze ka jutrenju...
kada svitanje obgrli jutarnju zvijezdu izlijeću ptice...
zoblju zvijezde, objavljuju ponavljanje ljepote...
geometrija poezije, Dante i Beatriće
u krugovima od pakla do raja
u beskraj vremena...

Dijana Jelčić
- 10:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.07.2022.

Otkriveno lica kruga...





Čoh Ćiril
»Otkrivanje lica kruga jest prepuštanje tom licu da samo sebe izrazi. Ne možemo pristupiti tumačenju i razumijevanju kruga metodom koju bismo tom fenomenu doveli izvana. Krug možemo razumjeti samo ukoliko možemo vidjeti kako on sam sebe razumije. U razumijevanju kruga vrijedi metoda hermeneutičkog kruga. Tom metodom služimo se ne samo mi koji nastojimo krug razumjeti, nego se tom metodom služi i krug sam. Možemo reći da se mi služimo njegovom metodom ukoliko smo mu dopustili da nam on razloži sebe samoga. Njegovo samo razumijevanje, nama izloženo, postaje naše razumijevanje njega.«






Krug prepun toplog zlata izranja iz bezdana... more leluja tišinom dolutalom iz neke davne priče...
mješa se sa simfonijom cvrčaka u krošnji prastare pinije... kruži oko srca... njedri nadahnuće...
volim uranjati u nedovršene uradke pamćenja... zaokruživati trenutke u sklad prostora...

Noć i dan zaokruženi srpanjskim svitanjem,
kao lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja,
u utrobi majke, u predklijetki mog vremena.

Vraćam se na početak, na vrulju ritma,
u zgusnuće do ćelije, molekule,
amebe, ribe, guštera,
četvoronožca.

Plešem eonski tango, ritmom krotim kaos,
klizim kroz tisućljeća, kroz evoluciju primata.
Homo Habilis, Homo Erektus, Homo sapiens,
Homo Univerzalis, Homo Faber. Homo Ludens-

Na dverima zbilje anđeo čuvar s prstom zaborava na usnama,
Sofija, majka svijetlosti i svježina zraka. Budi se novi ritam,
ritam disanja i majčin šapat zavoli dan u kojem se budiš.

Koračam žamorom zrelosti,
ljubav zaokružuje život
u lakoću postojanja.





U očima boje sna vidjeh lice kruga i zagrljaj sa vrata vremena...

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2022.

U suzvučju čovjeka i svemira...





Na obodu kruga...
Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se Dürer je penjući se ljestvama nadahnuća prekoračio granicu ljudske spoznaje kruga... osjećanjima je slijedio titraje zlaćane spirale... povezao univerzum uma sa geometrijskim likovima i sferama svemira... tako promatrača slike izjednačuje sa svemirom... u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" pronalazimo tvrdnju da je krug sjedinjavajući simbol neizrecivosti i umijeća izričaja... javlja se u umjetnosti, u snovima, u vizijama... Zamišljam krug svih krugova... vidim savršenstvo prostornosti... čutim tankoćutnu neizrecivost... riječi nabacane u krug dosežu sklad tišine...





Plesali smo ispod duge, vjerovali u radosti vječne djece,
jutra kristalnojasna, zenite i noći punog mjeseca.
U suzvučju nas i svemira i tmina bezdana,
titraj vremena u odsutnosti svjetlosti.

Bila je strah, danas meki baršun, sjećanje na bol, pobjeđenu.
Padom iz vječnosti svjetlost postade ljubav i stvori svijet i nas.
Sveprisutnost zgusnuta
u zrnu pjeska, u kapi rose, u iskri vatre, u titraju zraka.
U igraonici svijesti arhetipovi rodoslovlja,
u srcu svemira usponi i padovi vječnosti, neuništivost čovjekovih tragova.

Nad Lovrijencem noć punog mjeseca...




U suzvučju čovjeka i svemira ljubav.

Dijana Jelčić ...
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2022.

Sudbinski putokazi...





I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...
Ljubav je to tihuje sudbina… sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest…
Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog… hvala ti što si se usudila… začuh tvoj glas… i sjetih se svog imena…
Sve što sam do sada napisala o tebi i meni… sve što utkah u riječi, rečenice i štivo je pisano iz perspektive mojih nemira… otrgnuto sa koordinata moje nutrine… skinuto sa moga neba… obojeno bojama izronjenih iz prelamanja svjetlosti u prizmi moje svijesti...

Dijana Jelčić... blog.hr...03. 04. 2008...znakovi kraj puta... sudbinski putokazi...







U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla,
u srcu božanska iskra.
Na sceni života proturiječnost trenutaka, sukob zbilje i sjena pošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja pronalazim sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u praznini zaborava.
Na granici između bitka i nebitka bježim od pukog trajanja, od beznačajnosti
i živim vrhunac samoće, utjelovljujem apsurde.

Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
U kovitlanju svijesti teatar apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.

Iza spuštenih trepavica Pirandelova istina,
sva moja lica još uvijek traže autora...


Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2022.

Na pašnjaku vremena...





Srce lupa mahnito na zidine trajanja,
budi ritam lijepiih uspomena,
djetinjstvo, djevojaštvo,
mladost poskočna
kao jogunica
na pašnjaku
vremena.







Vidim dvoje ljudi pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i želje.
On pod korijenjem mjesečine i žudnje.

Ova noć je zrcalo nečega nestvarnog,
preslika izgubljenog neba.
Igrajmo se života!
Na želim igru, ove noći želim živjeti.

Iznad obrednog ognja bijeli dim.
slika nestvarne osamljenosti.

Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.

Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san.
Neka zora rodi Veneru, neka joj sunce
počešlja kosu, neka se rodi ljubav…


Darovao mi je poeziju vremena i snovitih daljina,
ljepotu nečujna koraka, muk sretnih uzdaha,
toplinu njedara u kojima čekamo porod
Danice.

Dijana Jelčić.
- 09:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2022.

Zlatno zrno na dlanu...





Thomas Bernhard: “VELIKI ODLAZAK”
Rađeno po drami Thomasa Bernharda: “Minetti”.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu: Zdenko Jelčić.





Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…

Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara. A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak izlaska na scenu velikog teatra… Direktor ne dolazi, rezervirano mjesto ostaje prazno.

Kao zlatno zrno na dlanu trenutka iskrile su njegove oči i obasjavale put u nutrinu tugovanja glumca koji se oprašta od vjerovanja u klasike, u vizije iznjedrene iz perastvaraoca teatra… u svakoj izgovorenoj riječi se krio svijet vilenjaka oživljenih u stvarnosti te silverstarske noći… u noći oproštaja sa prohujalim vremenom… noći uranjanja u kraljevske privide novih svitanja… pod reflektorima je izrastala osobnost razgolićena do slavlja nagosti duše, do krhotina preostale ponositosti čovjeka koji je volio i voli umijeće glumišta…





Ispijanje kukute u zadnjim trenutcima ovozemaljskog vremena, umiranje Sokratovom smrti, umiranje zbog neodustajanja vjerovanja u ideale, umiranje na klupi pored koje prolazi život pod krinkom lažnog veselja i ne osjećanja uzaludnosti vjerovanja u ljepotu nestajućih privida smislenog postojanja u snu…

Jedan sićušni djelić našeg života se odgravao na sceni. Pljesak publike me vratio u stvarnost.
Koliko je velika zaliha čuda koja se kriju u škrinji sudbine?
Neizreciva blizina pokore i strasti, zvuci prošlosti i tišina trenutka, začudan redoslijed snovitog vremena i zbilje. Susret s beskrajem topline. Led se rastopio.

Promatram tragove patnje u osmijehu sreće. Naklon dubine i aplauz kao molitva zahvale nad uskrsnućem. Svejedno je gdje smo, biverzum je u nama. Bezriječjem čeznutljivih pogleda vjekujemo u hramu slobode, na žrtveniku ljubavi plamti svjedočanstvo njene bezuvjetne darežljivosti…

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 16.07.2022.

Jesi li gladna?...





Na prstima djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena,
sjeća se ranih snova.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još se zbiva.
Prkosno sam odustajala od ljepote,
ostajala u raspuknuću želja.
U iluziji iscjeljujuće tišine miris limuna i metvice,
dašak Melise mrvi bol.






Noćas je vjetar odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja.
Srebrna lopta u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice, razbi tamu zaborava.

Na terasu preko usnulog cvijeća se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Trg je šutio suncem, osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh tvoju sjenu u dolasku.








Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!



Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!

Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.
- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2022.

Galebov let...





In Memoriam... A.P: Čehov... 29. siječnja 1860. – 15. srpnja 1904.

Dramu »Galeb« Čehov piše 1895. godine, a ona govori o kazalištu, književnosti, nepremostivim razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti. Glavni lik »Galeba« je poznata glumica Irina Arkadina koja s ljubavnikom, književnikom Borisom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Na imanju Irinin sin Konstantin Trepljov želi postaviti predstavu, pokušavajući pronaći novi kazališni oblik, no majka nema razumijevanja za sinovljeve pokušaje.




prvi put sam predstavu gledala kao dijete u dramskom kazalištu Gavella... Mašu je igrala moja mama Vesna Starčević...
Premijera: 11. travnja 1962.
drugi put u ZKM-u
Premijera: 26. 01. 2013.u režiji Bobe Jelčića

jutros se sjtih davno odgledane predstave i teksta koji drugo jutro napisah...






Galebov let…

Izronih jutros iz snovitih mreža i uronih u ljepotu noćašnje uspomene… bude me titraji srca prepunog sjećanja…
Galeb kruži nad pučinom jave… ptica dolutala sa teatarske scene klikće odu ovom svitanju…
poziva me na trg ptica, na mjesto događanja ljepote…
Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine…nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom…
teatar u teatru zatomljenih osjećanja… tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama...
vrisak iznjedren iz pijanstva, gromoglasni odgovor sudbine...
ludilo neuspjelog pisca i zanos slobodne ptice koju ubija strast, ljubomora, nemoć… poricanje života u vječnoj sanjariji poetične zbilje…





nagost duša u koridorima zamršenih sudbina… tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine… smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem… vidjeh ljepoticu privida razotkrivenu u njenoj boli, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli… njenu nemoć da udahne patos ljubavi, iz neke druge priče…

Ljubav kao premosnica je lebdjela u zraku nesposobna da izgradi most razumjevanja među generacijama… dijalog ne počinje niti završava… on zrcali skraćivanje svega, pa i samog čina ljubavi prerastajući u umijeće vječnih nesporazuma… postaje Galeb kojeg ubija neuspjela žudnja za promjenom… za slobodom koja se sanja u nedohvatnim daljinama drugačije zbilje… neostvarive zbilje… bez inzistiranja na bilo čemu, a najmanje na postojanosti u snu… neprekidna analiza, trganje djelića svijesti bez konačne sinteze, bez umrežavanja paučinastog tkiva osjećaja.
A katarza se događa u samom sudjelovanju u onome što se događa izvan moći gledaoca… slijed oduvijek etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka.
Prepoznatljivost klasika u sadržajnosti nove dramaturgije, u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja…

Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.07.2022.

Kako naučiti živjeti...





Stepski vuk je vrhunac Hesseovog stvaralaštva, svojevrstan psihoanalitički dnevnik i intimna ispovijed. Autor izlaz iz osobnog kaosa traži u djelu izrazite smionosti i značaja. Harry Haller, junak romana i piščev svojevrsni duhovni dvojnik, koji u sebi sjedinjuje mnogobrojne probleme osvita modernog doba, nalazi se u sukobu sa samim sobom i svijetom koji ga okružuje. Živi u svijetu za koji smatra da mu ne pripada, on je "nadređeni" čovjek, intelektualac koji se izolira i živi u stalnom "biti ili ne biti", pokušavajući razumjeti sebe. Neka vrsta Hamleta dvadesetog stoljeća.

Stepski vuk je romanizirana kritika moderne civilizacije, iz koje Harry stalno traži izlaz, na bilo koji način, makar i samoubojstvom. No, ovaj izlaz osjeća nelegalnim i suviše jednostavnim, pa nastoji naučiti živjeti.







U noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti.
Krećem ka svitanju, ne okrećem se,
iza mene ostaje sjena, uporna,
bezbojna robinja mraka,





Jecaj samotnjaka trga tišinu… pokušava nas vratiti u vrijeme drevnih ideala, osvijestiti u nama razliku između obične svakodnevice i noćnih lutanja ka nutarnjem, magičnom tetatru u kojem oživljavamo privide.

Sigurnost je laž, a naše sudjelovanje u ljudskosti je naša narazdvojivost od promjena koje se događaju u nutrini.

Jesmo li disidenti? Suprostavljamo li se tužaljkama zbilje, tugaljivim opijelima sindromu nedostatka sreće?
Težimo li ka dokazu Hesseove misli…





"I najnesretniji život ima svojih sunčanih časova i pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće."… znaku otpora prema bolesti koja polako iznutra ubija svijet?...

Tražim riječ premosnicu među mislima i osjećanjima.
Osjećam gomilanje, ćutim suriječje pjesnika i čovjeka.
Ritmom srca osmišljavam kreativnost trenutka.
U panorami uma sjaje osjećajna sunca, poezija susreta,
istina, plamteća premosnica nad bezdanom vremena.

Na tvome licu osmijeh, smijemo se, smijeh nam potvrđuje da koračamo stazom ka svitanju nove svijesti…

Dijana Jelčić
- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2022.

Suprotnosti...





"Suprotnosti se nadopunjavaju" je misao iznjedrena iz duše velikog uma. Fizičar i filozof Niels Bohr je vjerovao u to što je izjavio, on je vjerovao da su čestice i valovi komplementarni i da su sjedinjeni u sliku kvantnoga svijeta. Pri njegovoj posjeti 1937- me godine Kini susreo sa sa filozofijom polariteta, sa suprotnostima koje su kinezi sjednili u simbole jin i jang. Kada je, zbog svojih doprinosa u znanosti i širenju kulturoloških granica Danske, dobio aristokratsku titulu smio je izabrati dizajn za obiteljski grb. Dosljedan svom razmišljanju on je u grbu sjedinio istočnjačku i zapadnjačku filozofiju stavljajući simbol kineske filozofije ispod svoje misli "contraria sunt compleneta". Ovaj podatak sam pronašla u knjizi "Tao fizike" Fritjof Capra, knjizi koja sjedinjuje mistiku i znanost u predivni štivo.








U snu začuh pitanje, danas titra u sjećanju,
struji koridorima svijesti...
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?
Kako protumačiti Michelangelovu sliku?

Naslućujem smisao fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.
Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju.
Ideja nije u vremenu, vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo.
Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Imalo bi odredjene granice, ali vremenskih granica nema.
Stvaran je tek trenutak, ta moćna vrata vremena.
Iza njih se prostire svijet nepromjenjivosti,
a ispred se širi svijet stalno nastajućeg.







U pijesku vremena muk valova i šapat ćestica,
simfonija univerzuma, čuju je samo anđeli.
Na zaslonu pamćenja nježna čarolija,
živi jedna nenapisana pjesma.
To je trag istine u meni.
Objašnjava mi kako se osjećao
Niels Bohr, kada se u njemu
počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta...

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

Dijana Jelčić
- 12:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 12.07.2022.

Lice ljubavi...





Amedeo Clemente Modigliani (Livorno, Italija, 12. srpnja 1884. - Pariz, 24. siječnja 1920.), talijanski slikar židovskog porijekla.

Početkom 20. stoljeća se Amedeo Modigliani doselio u žižu umjetničkog svijeta, u grad Pariz. Tamo se intenzivno družio s drugim velikanima poput Juana Grisa, Chaima Soutinea, pa i Pabla Picassa

U travnju 1917. upoznaje 19-godišnju Jeanne Hébuterne, s kojom započinje zajednički život. Ona postaje jednim od njegovih glavnih modela; naslikao ju je barem 25 puta.

Bio je briljantan i moderan. Njegov doprinos portretnom slikarstvu je nemjerljiv, on je modernizam razvijao kroz portrete.
Nakon nekoliko uspješnih izložbi u Engleskoj, tamošnji su kolekcionari počeli kupovati Modiglianijeva djela. Ali on je krajem godine ozbiljno obolio od tuberkuloze, te je početkom sljedeće godine umro. Dan nakon smrti trudna Jeanne počinila je samoubojstvo skočivši iz stana svojih roditelja na petom katu. Pokopani su zajedno na pariškom groblju Pčre-Lachaise.

izvor... Hrvatska enciklopedija






Još uvijek sam znatiželjna. Uranjam u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomaka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… obavijale su nas niti snovitost…
bio si Fernando… bila sam Miranda… osluhnuh glas vjetra… začuh tvoj glas u šapatu iz davnina…


Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…







Pariz, bili smo na grobu Amadea i Jeanne,
njima Junona nije darovala sreću,
ostalo je sjećanje i oslikano lice ljubavi.







U tišini jutrenja obilježja svjetlosti,
u tvojim očima porod mladog dana.
S osmijesima sunca nestaju sjene,
crkveno zvono objavljuje podne.

Vjetar donosi miris ljeta. Budi sjećanja.
nižu se slike prohujalog vremena,
obnavljajući protokol
sretne budnosti...

U sutonu Sunce nestaje mi ostajemo.
Koja je ovo strana svijeta?
Naša.
Jesmo li dospjeli na planet vječne svjetlosti?
Tu smo, oduvjek.
U tvojim očima istina.

Dijana Jelčić...


- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2022.

Rapsodija u plavom...






George Gershwin (Brooklyn, 26. rujna 1898. – Beverly Hills, 11. srpnja 1937.), američki skladatelj.

Gershwinova nadarenost za melodiju i genijalnost ritmičke inventivnosti prožimaju njegovu glazbu neposredno privlačnom gracioznošću i elegancijom. Svjetsku slavu stekao je 1924. nakon prve izvedbe Rapsodije »u plavom« (Rhapsody in Blue).
Rapsodija u plavom je, zapravo, komentar na rasno podijeljeno društvo u SAD-u početkom 20-og stoljeća.

New York je tada bio u velikim kulturnim previranjima, s velikim brojem doseljenika iz zemalja istočne i južne Europe; u New Yorku, oni su se susretali i miješali s crncima s američkog ruralnog juga. Gershwin se poslužio glazbenim jezicima koje je najbolje i znao – posegnuo je za europskim klasičnim repertoarom, židovskom pjesmom, elementima židovskog folklora, glazbom koja je dominirala Amerikom potkraj 19-og i početkom 20. stoljeća, zahvaljujući skupini talentiranih njujorških skladatelja i pisaca, te onim najvažnijim – jazzom i bluesom, glazbom americkih crnaca. Rezultat je bio istinsko glazbeno remek-djelo, jednako bogato i raznoliko koliko i sam američki narod.

izvor wikipedija






Dva radna kutka, dva računala. Dva svijeta,
vizija istovremenosti, zvuk tipkovnice
i glazba ispunjaju prostor.

U krhkosti svijeta, zabrane, opomene, trgovanje, ratovi,
osmišljen besmisao u smislu bezuvjetne ljepote.
Nema je, ne postoji odlika ljubavi,
nemjerljiva je njena kakvoća,
ne postoji mjera količine
ni karatnosti.

Ona je tek zagrljaj pjeska i pjene,
sobost čestice i sebstvo vala,
šapat sjećanja i vrtlog vremena.

Zvuci rapsodije grle različitosti,
osjećam bezuvjetnost zbilje.
Plavi svod nad prozorom
oplemenjuje dvojstvo.
Ćutim ljepotu i pričinja mi se
ničeg drugog nema u krhkosti svijeta
do suzvućja rapsodije i tšine.

Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima
gradi most vjerovanja
među ljudima.

Dijana Jelčić


- 10:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.07.2022.

Tango...




Piazzolla, Astor argentinski skladatelj i glazbenik (Mar del Plata, 11. III. 1921 – Buenos Aires, 4. VII. 1992). Svojim osebujnim stilom jedinstvena je pojava u glazbenom svijetu XX. st. Nakon djetinjstva u New Yorku, vratio se 1937. u Buenos Aires, gdje je svirao tango s orkestrima, a stekao je i klasičnu glazbenu naobrazbu, među ostalim i kod Nadie Boulanger u Parizu. Napisao je oko 750 skladbi, izvorno nadahnutih tangom, u kojima se miješaju elementi klasične i jazz-glazbe. Svirao je diljem svijeta kao izvođač na bandoneonu sa svojim mnogobrojnim ansamblima i stekao iznimnu popularnost; snimio mnogobrojne nosače zvuka.





Tango nije samo ples, tango je duša argentinskog čovjeka. Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg umijeća i samopoimanja. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem mozgu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Dijana Jelčić... umijeće svakodnevnog pokreta... Zagreb 2006.







Srela sam te u noći punog mjeseca, osjetila tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše pozivao si me na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima. Blještala su trenutkom ovog sna.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača, začuh zvuk gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.

Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu.

Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje prosipaš latice ruža.

Dijana Jelčić... zbirka prozno- poetskih tekstova... Mostovi pod kojima se budim... 1987- 2007.
- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2022.

Na oltaru tmine...





"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe.

Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9





Sapho, nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja najveća grčka pjesnikinja porijeklom s Lezbosa, je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, ljubav pretočila u poeziju. Njena poezija odiše lakoćom i ljepotom tajanstvene energije koja uspavljuje i budi istovremeno.

S tronom zlatnim besmrtna Afrodito,
mudro čedo Zeusovo, preklinjem te:
Nemoj, o vladarice, plačnom tugom
slomit mi srce!

Siđi sad, boginjo, te iz teškog
jada mene izbavi. Što mi duša
želi, ti mi ispuni pa i sama
obrana budi!






Njena oda Afroditi je bila izazov, tračak svjetla u nutrini tmine… vrijeme je prodrlo u besanost noći… dotaknulo mrtvilo tugovanja… skinulo korotu sa duše… dotaknulo lice bez osmijeha… zaustavilo bjegunicu iz života… osjetih dinamiku oboda kruga osjećanja… širio se, pretakao u kuglu ljepote… prostorna vremenitost se objavila sjajem tajanstvenog, nevidljivog izvorišta vidljive stvarnosti…
Pronašla sam sebe u misaonom kaosu… osjećaje u titraju leptirovih krila… u nadolazećem uraganu svijesti… vidjeh pređene puteve, stramputicu samosažaljenja i uspone ka ovom ovdje i ovom sada…
Zaustavih na tren spoznaju prolaznosti vremena… zagrlih tračak svjetla na oltaru tmine… nutarnje slijepilo se pretakalo u rapsodiju boja… osjetih dodir… šapat tvojih dlanova je blažio grč tijela… iz sjećanja je nestajala bolna praznina… punila se vremenom budnosti u novom snu…

Isti ljudi čine uvijek iste greške… tihovao si moju misao…
bojala sam se ljubavi… pomislih… ponovit ćemo grešku… smiješio si se…

Greška?... Grijeh?... ako je to ljubav onda u ovoj greški živimo grijeh…
govorio si tišinom koja se zrcalila tračkom svjetla na oltaru tmine…

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 08.07.2022.

Uprisutnjenje sumnje...




To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska






Sjedili smo u hladu tužne vrbe… rijeka žuborila podnevom… zlato se zrcalilo u kapima…
Budi sretna… darovao si mi buket tišine… obličje najnježnijeg imperativa bliskosti…
prisjetih se vremena lutanja... i davno napisanog...





Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine, usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena, uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja nestalog
u davnoj kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić...



- 12:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.07.2022.

Odiseja...





Jedan od najpoznatijih modernističkih slikara svih vremena, židovsko-bjelorusko-francusko-američki umjetnik Marc Chagall, rodio se na današnji dan 07. 07. 1887, umro 29. 03. 1985. u 99. godini života.

Marc Chagall je radio ilustracije za klasična književna djela, kao što su Homerova »Odiseja«, Gogoljeve »Mrtve duše«, za Bibliju, za La Fontainove »Basne«, za Longov ep »Dafnis i Chloe«, kao i grafička ostvarenja »La ruche et Montparnasse«, ili »Bay od Angels«.
Oduševila me Odiseja...






Često se pitam kako žive današnje Penelope, kako osjećaju ljubav, kakva je njihova mjera vremena?
Je li to tišina s kojom razgovaraju, tišina koju čuju kao simfoniju čekanja, romansa tišine koja se događa u njima?

Davno, u vremenu prvih susreta se osjećah kao ona. Odiseja našeg života je trajala. Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje, zaustavljao se u zatonima snova, odlazio i dolazio na Itaku žudnji. Prepoznavala sam te u postelji od maslinova drveta, sanjala tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost. Iščekivala sam objavu znamena koje nosih u sjećanju, dubinu tvog pogleda iza misli u zrcalima osjećanja. Bio si u sferama nedohvatnih daljina tu u mojim sanjama. Bijah zatočenica vjernosti, robinja ljubavi, optočena ćilibarskim zlatom tvoga pogleda…

Zbog tebe postadoh moreplovac drevnim oceanima, zaronih u dubine prastarih sanjarija, s čunjićima u sjaju pogleda, u vrtloženju ovoga ovdje i ovoga sada, odrastoh do djeteta....

Izgubljena u dubini tvoga pogleda bivam val u mreškanju mora snovida, igračka u menanžeriji staklenih istina, titraj svjetlosti u vremenu čekanja. Čekanje je ružna riječ, ali kao metafora vjernost sebi samom ona postaje odraz ljepote u ogledalu iza misaonosti, postaje moćnica u carstvu sebstva, osjećajno- osjetilna cesarica u svijetu vjerovanja, neumorna vrtložnica osjećanja vjernosti. te misaone pretpostavke filozofije ljubavi... hipoteze njenog postojanja u vrtlogu vretenice bitka...

Pretoči hipotezu u tezu, smješiš se mojim mudrolijama.

Znala sam da ćemo homerovsko vrijeme pretočiti u naše.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova1987- 2007.
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 06.07.2022.

Goruća postelja...






Frida Kahlo 6. srpnja 1907. – 13. srpnja 1954.) bila je meksička slikarica realizma, poznata po svojim autoportretima, portretima, kao i djelima inspiriranim prirodom.
Frida je bila čudesna žena i umjetnica... svaka njena slika govori o njoj, o njenoj boli i njenoj bezuvjetnoj ljubavi... umjesto olovkom ili tipkovnicom ona se služila kistom... umijeće umjetnosti... poezija je to... da, Frida nam je ostavila poetiku svog života i svoje ljubavi u naslijeđe...
.živjela je ljubavnu bol da bi ublažila fizičku... snažna žena je ona bila...
Diego je bio tip muškrca kojeg danas susrećemo u žutoj štampi... slavan preljubnik, umjetnik pustolov koji se vraćao Fridi da bi osjetio ljubav... ne vjerujem u njegove nebuloze... bilo ih je previše,ali vjerujem da je osjetio veliku prezninu poslije Fridine smrti...doduše popunio ju brzo novim vjenačnjem... zato mi se sviđa izjava jednog kolumnisti... Diego je bio legenda... Frida je ostala legenda...
a Diego je poslije njene smrti priznao... niti jednu nisam volio kao nju... ona je to u svojoj boli osjećala...





Najpoetičniji opis i jedan od najljepših autoportreta ljubavnika je Fridin Autoportret kao Tehuana ili moje misli o Diegu






Fridina slika... Goruća postelja... povratak u njedra vatre. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u vrijeme tihog umiranja.

Koracima tetoviramo pješčani sprud, na dlanovima romor puta ka beskraju.
Obasjana suncem rijeka uranja u more sutona.
Na obzoru plima mjesečine, u vatrometu riječi bljesak istine,
moćniji od tišine.

Zvijezde počivaju nad ponorima noći,
mjesečeva sonata, dopire do zatona srca,
uranja u svijest.
Vidim dva lica, jedno s obrisom tužnih sjećanja,
drugo bez tragova drevnog umora,
oslikano prozirnim prahom vječnosti.
Iz škrinje svjetlosti izlijeće san,
srcem odapet let...

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 05.07.2022.

Igračka vjetrova...





In Memoriam... Tin Ujević...
5. srpnja 1891., Vrgorac... 12. studenoga 1955., Zagreb

Bio je boem. Ma kakav boem – kralj boemije. Samotnjak. Sav u ‘kafanskim’ anegdotama.
Kladio se u jednoj beogradskoj krčmi da će zavezanih očiju pogoditi koje je koje vino.
prva čaša...“Crno, viško, preklanjska berba“.
druga: “Sićevačko, lanjsko. Troše ga kod ‘Trandafilovića’ i ‘Tri seljaka’ “.
treća: “Smederevsko, ovogodišnje. Vinograd je okrenut prema jugozapadu. Nije nabolje.”
četvrta... On proba, namršti se, pljune i kaže: “Ne znam šta je ovo.”
okladu nije izgubio, u čaši je bila voda!

Bio je pjesnik, kritičar, esejist, publicist i prevoditelj.
Neprilagođenost društvu doprinijela je njegovom bijegu u sebe.
U samoći je stvarao pjesme koje pamtimo.






Igračka vjetrova...

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Tin Ujević






Pred Tinovom kulom... vihor lud

U vjetru pjanom osjetih bolni krik života
u jeseni jednoj tvoj život je kao list
zadrhato elegijom straha.

Sjedinjeni nekom dalekom svijetlošću
ostadosmo jaki u vrtlogu strahote.
Vjetar je pjevao o čežnjama
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.

Vjetar je donio miris proljeća
zasjala je svijetlost istine,
u zagrljaju maestrala
osjetismo moć
pjesme...
snagu korijenja...

i kristalnu kocku vedrine...

Dijana Jelčić ...



- 09:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2022.

Zaplakah od sreće...







Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.






LJUBAV je titrava od zelene vječnosti… ne od čudesa… ponizna u uzvišenosti… kao žubor zelene rijeke koja prolazi i ostaje… kao misao istog i promjenjivog Heraklita, uvijek ista i uvijek drugačija… šum nadanja, zvuk želja, romor sanja…
Sve naše teče i slijeva se u nevraćanku… a ona tihuje prividima, romori mislima, šapuće osjećanjima… razlijeva u deltu… nestaje u nebeskom oceanu… zatvara krug neba i zemlje… vječnosti i trenutka…
Itaka zelena i smjerna otrgnuta iz legende utkana u pamćenje… u sjećanja na drevna lutanja…
Mi još uvijek lutamo… učimo osjećati osjećanje ljubavi… naslućujemo njenu postojanost i njenu promjenjivost… njenu svojeglavost i njenu blagost… istančanost njene tankočulnosti… i uzavrelost njenog bitka… njenu srž…

Sanjah vrijeme kada su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali bljeskom materije Homerova sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.

U dubini beskraja vidjeh sjenku svirača. Prepoznah trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir.

bio je to trenutak sreće, trenutak povratka u dolinu rijeke zelene i smjerne…

zaplakah od sreće...

Dijana Jelčić
- 17:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2022.

U šutnji srca...





"Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam -- Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. "
Kant






Blog tjedna, moćno iskustvo... hvala uredništvu... pod zvjezdanim nebom bloga prolutah arhivom...
slagah kolaže teksom i slikama... osjetih snagu čudoređa...





U praskozorju svijeta, iz kaosa izranjaju prvotna božanstva... prirodne sile nastale prije vremena.
Iz moći Ereba izranja Hemera, skida veo tmine, bojom vjenčanice omata dan.
Uran i Geja porodiše Titane, a Titani izrodiše bogove Olimpa.
A onda Ares uzdignu mač
Izazva rat Titana i bogova. Bogovi pobjediše,
za kaznu ostaviše Atlasa s
nebeskim svodom na ramenima.

Je li nam sudbina upisana u zvjezdama,
osjećamo li moć ćudoređa u metafizici uma?

U šutnji srca urlik nemoći, riječi izranjaju iz magle strahova...
Eros porodi ljubav, Hemera porađa svjetlost,
a mi prosipajmo sjemenje novih ruža
u sjaj svitanja.

Dijana Jelčić
- 18:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2022.

Vladati sobom...



Vladislav Bajac... Rođen je u Beograd 1954. studirao filologiju u Zagrebu 1993. osnovao je izdavačku kuću Geopoetika, koja objavljuje beletristiku, kao i publicistiku o povijesti, umjetnosti, rock & rollu i arheologiji.



Ja sam sin Poezije
Poezija kćer Odraza
Odraz kćer Razmišljanja
Razmišljanje kćer Nauke
Nauka kćer Traganja
Traganje kćer Velikog znanja
Veliko znanje kćer Velikog uma
Veliki um kćer Razumevanja
Razumevanje kćer Mudrosti
Mudrost kćer boginje Danu.






Korak u ništa, nepostojeća staza,
put bez znakova ka nečemu.
Na rascvjetalom nebu
heraldika vremena,
zov bijelih ljiljana,
simboli kraljeva.

U jecaju nutrine poslanje anđela,
krunisanje svijesti.
Podsvijest u podmorju sumnji,
podmuklo čeka.

Željela sam sanjati, budili me krici
umirućih zvjezda.
Umire ljepota,
pomislih.

Na obzoru uma demonske sjene,
eksplozija ničega i zgusnuće
u crnu rupu, u stazu
ka onkraju.

Imperare sibi maximum imperium est,
u lepetu anđeoskih krila,
objava glasnika sreće.

Vladati sobom najveća je vlast,
šapat čovjeka zaustavi umiranje ljepote.

Darovao mi je svijet
u kojem vrijeme
ne stari.

Dijana Jelčić
- 10:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2022.

Umjetnost je sumnja...





- Da je 'gore gore do nebesa', to bi bilo za očekivati, a 'do dna' je tu jer samo što nismo dotaknuli dno, ali zato imamo umjetnost da nas okrene, da je jedino ono što ostane umjetnost, poručuje Dean Jokanović Toumin.






Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.

U prelomu svjetlosti, u srži istine
iluzija istovremenosti, čarolija uma,
mogućnost putovanja kroz vrijeme.





Vidjeh u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
Bartolomejsku noć, krvavu svadbu, prevaru ljubavi.

Kistom umjetnika, u sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima, mišlju, umjetnost je sumnja,
oživjela u svijesti.





Očutih moć boga dobrog raspoloženja i
istnu u tvrdnji... ono što ostane je umjetnost.


Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>