Zaplakah od sreće...
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.
LJUBAV je titrava od zelene vječnosti… ne od čudesa… ponizna u uzvišenosti… kao žubor zelene rijeke koja prolazi i ostaje… kao misao istog i promjenjivog Heraklita, uvijek ista i uvijek drugačija… šum nadanja, zvuk želja, romor sanja…
Sve naše teče i slijeva se u nevraćanku… a ona tihuje prividima, romori mislima, šapuće osjećanjima… razlijeva u deltu… nestaje u nebeskom oceanu… zatvara krug neba i zemlje… vječnosti i trenutka…
Itaka zelena i smjerna otrgnuta iz legende utkana u pamćenje… u sjećanja na drevna lutanja…
Mi još uvijek lutamo… učimo osjećati osjećanje ljubavi… naslućujemo njenu postojanost i njenu promjenjivost… njenu svojeglavost i njenu blagost… istančanost njene tankočulnosti… i uzavrelost njenog bitka… njenu srž…
Sanjah vrijeme kada su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali bljeskom materije Homerova sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.
U dubini beskraja vidjeh sjenku svirača. Prepoznah trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir.
bio je to trenutak sreće, trenutak povratka u dolinu rijeke zelene i smjerne…
zaplakah od sreće...
Dijana Jelčić
|
