Tango...
Piazzolla, Astor argentinski skladatelj i glazbenik (Mar del Plata, 11. III. 1921 – Buenos Aires, 4. VII. 1992). Svojim osebujnim stilom jedinstvena je pojava u glazbenom svijetu XX. st. Nakon djetinjstva u New Yorku, vratio se 1937. u Buenos Aires, gdje je svirao tango s orkestrima, a stekao je i klasičnu glazbenu naobrazbu, među ostalim i kod Nadie Boulanger u Parizu. Napisao je oko 750 skladbi, izvorno nadahnutih tangom, u kojima se miješaju elementi klasične i jazz-glazbe. Svirao je diljem svijeta kao izvođač na bandoneonu sa svojim mnogobrojnim ansamblima i stekao iznimnu popularnost; snimio mnogobrojne nosače zvuka.
Tango nije samo ples, tango je duša argentinskog čovjeka. Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg umijeća i samopoimanja. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem mozgu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Dijana Jelčić... umijeće svakodnevnog pokreta... Zagreb 2006.
Srela sam te u noći punog mjeseca, osjetila tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše pozivao si me na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima. Blještala su trenutkom ovog sna.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača, začuh zvuk gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu.
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje prosipaš latice ruža.
Dijana Jelčić... zbirka prozno- poetskih tekstova... Mostovi pod kojima se budim... 1987- 2007.
|