Marketing
Sudbinski putokazi...
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...
Ljubav je to tihuje sudbina… sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest…
Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog… hvala ti što si se usudila… začuh tvoj glas… i sjetih se svog imena…
Sve što sam do sada napisala o tebi i meni… sve što utkah u riječi, rečenice i štivo je pisano iz perspektive mojih nemira… otrgnuto sa koordinata moje nutrine… skinuto sa moga neba… obojeno bojama izronjenih iz prelamanja svjetlosti u prizmi moje svijesti...
Dijana Jelčić... blog.hr...03. 04. 2008...znakovi kraj puta... sudbinski putokazi...
U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla,
u srcu božanska iskra.
Na sceni života proturiječnost trenutaka, sukob zbilje i sjena pošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja pronalazim sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u praznini zaborava.
Na granici između bitka i nebitka bježim od pukog trajanja, od beznačajnosti
i živim vrhunac samoće, utjelovljujem apsurde.
Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
U kovitlanju svijesti teatar apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.
Iza spuštenih trepavica Pirandelova istina,
sva moja lica još uvijek traže autora...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 19.07.2022. u 09:09 sati.