U suzvučju čovjeka i svemira...
Na obodu kruga...
Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se Dürer je penjući se ljestvama nadahnuća prekoračio granicu ljudske spoznaje kruga... osjećanjima je slijedio titraje zlaćane spirale... povezao univerzum uma sa geometrijskim likovima i sferama svemira... tako promatrača slike izjednačuje sa svemirom... u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" pronalazimo tvrdnju da je krug sjedinjavajući simbol neizrecivosti i umijeća izričaja... javlja se u umjetnosti, u snovima, u vizijama... Zamišljam krug svih krugova... vidim savršenstvo prostornosti... čutim tankoćutnu neizrecivost... riječi nabacane u krug dosežu sklad tišine...
Plesali smo ispod duge, vjerovali u radosti vječne djece,
jutra kristalnojasna, zenite i noći punog mjeseca.
U suzvučju nas i svemira i tmina bezdana,
titraj vremena u odsutnosti svjetlosti.
Bila je strah, danas meki baršun, sjećanje na bol, pobjeđenu.
Padom iz vječnosti svjetlost postade ljubav i stvori svijet i nas.
Sveprisutnost zgusnuta
u zrnu pjeska, u kapi rose, u iskri vatre, u titraju zraka.
U igraonici svijesti arhetipovi rodoslovlja,
u srcu svemira usponi i padovi vječnosti, neuništivost čovjekovih tragova.
Nad Lovrijencem noć punog mjeseca...
U suzvučju čovjeka i svemira ljubav.
Dijana Jelčić ...
|
