Pod krošnjom mjesečine...
Govor neba je prauzor glasa živih bića... u bljesku munje, u zvuku grmljavine, u šumu vjetra i romoru kiše se čuje šapat naših praotaca... priroda vječno razgovara s nama trebamo samo njen govor prevesti na nutarnji jezik... čudesni dijalozi su to...
Lutala sam dokovima noći, tražila ljepotu
u sidrištu zvijezda, na platnu svemira.
Bila sam ranjiva, otrovana dahom
samotnice, opijena riječima
bez odjeka, izgovaranim
na rubu nadanja.
Jeka zvijezda je padom razbila tišinu,
riječima nahranila pustinju nadnja,
kišom Perzeida krstila želju.
Pod krošnjom mjesečine bljesak munje,
svjetleći trag ka rađanju nove zore.
Osluškivali smo glazbu oblaka, dolazili su s juga,
trag sreće, jedini put kojim smo mogli krenuti
da nas ne proguta samoća.
Izabrali smo blizinu,
bilo bi teško živjeti bez utjehe,
tugu povjeravati mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica, vrijeme susreta i rastanaka.
Zaustavljeni u snu zavoljeli smo povratak ptica,
i šum metalne rijeke na dugačkoj cesti
između zapada i juga.
Dijana Jelčić
|
