Kolovoz je...
Ljubav i siloboda...
poetski izazov u ovom vremenu bez pomaka,
kada podrhtava zemlja, drhture srca i plaču djeca
dok tutnje topovi... napad i obrana zgusnuti u trenutke,
u jecaje ranjenih, prognanih, preživjelih na bojišnici besmisla...
Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj ćula
u njemu se krije fontana svjetlosti…
izvorište ljepote, srce prepuno emocija... govorili su mi…
misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom,
most među svjetovima, čuvateljica tajni,
ratnica na bojišnici svijesti…
Pokušavah razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka,
slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.
Nad plavom kuglom se nadvila koprena straha.
Zaustavljeni u koracima sjećamo se prohujalih kolovoza,
lutamo galerijom uspomena i hrabrimo se.
Kolovoz je!
Da, trebalo bi opet putovati.
Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija
na trgu svetog Marka kušali jabuke, promatrali ljude, njihove osmijehe.
Putovat ćemo ponovo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjeničkih snova.
Poezija je ljubav i sloboda!
Dijana Jelčić
|
