Naslov odaberite sami...

Vaša svrha je ono što vi kažete da je. Bilo da kažete da vi nešto možete ili ne možete, u oba slučaja ste u pravu. Jer svako vaše djelo je determinirano vašom svijesti o njegovom ishodu.

Čovjek kao biće izbora može i mora kontrolirati svoj život. Kako? Zar ne postoji beskonačno mnogo faktora koji nam mogu pokvariti dan? Zapravo, ne postoji. Ne postoji ni jedan faktor koji čovjeku može pokvariti dan osim njega samog. Mi smo ti koji pridajemo važnost svakodnevnim problemima i samim time privlačimo još problema, koji kasnije prerastaju u još veće. Taj domino efekt se može spriječiti i zaustaviti. Koliko god kompleksan naš problem bio, moguće je probuditi se, a da ga ujutro nema. Kako? Namjerom. Istog onog trenutka kada poželimo da se dogodi nešto lijepo ono će se i dogoditi. Ako sam u pravu, zašto svijet ne pršti srećom i veseljem? Zato što ljudi nisu svjesni svog potencijala i obaveze u kontroliranju svoje stvarnosti. A to se događa upravo zato što nisu svjesni sebe. Često imam dojam dok hodam cestom da prolazim pored ljudi koji su prazni. Oni su u nedostatku svijesti o postojanju sebe ili je ta svijest vrlo površna, gotovo konzumentska, ograničena na svakodnevne životne potrebe i emocije. Čovjek koji je svjestan sebe i svojih mogućnosti s lakoćom rješava svoje probleme samim time što želi da se dogode lijepe stvari. Naša želja se ponaša kao naredba svemiru koju on mora ispuniti samo zato što mi to HOĆEMO! Ne vjerujete? Pokušajte ovo: odredite jedan cilj u životu, poželite nešto, bilo što. Trudite se da to i dobijete, ali prije svega naredite svemiru da vam to da. Uspjeh je neizbježan. Odjednom će se sve oko vas prestrukturirati tako da dobijete ono što hoćete. Pokušajte, ionako nemate što za izgubiti, ali uvijek vjerujte da će završiti dobro. Jer, kako sam rekao, svako vaše djelo je determinirano vašom svijesti o njegovom ishodu....


30.11.2007. u 13:00 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Čekanje..

Je li ovo sve sto je ostalo od mene,
Hrpa tkiva i kostiju na pragu raspadanja?
Koga čekam zatrpan taštinom i gađenjem,
Jadom i čemerom, tugom i bijedom?
Gdje je izlaz koji me vodi u vječnost,
Koji će mi dati konačnu slobodu od suvislog svijeta...

28.11.2007. u 10:00 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

VI.

Misli su mi daleko od tijela
Zato vršim do sada neznana mi dijela
Svijet oko mene je samo prazna knjiga
Za život moj me više nije briga

Duša mi je zarobljena između mašte i stvarnosti
Tužna i slomljena od svih gadosti
U mladosti toliko jada,
Ona je jednostvano morala da strada

Dodir smrti, još malo pa je tu
I spreman je da mi odnese nju
Ono malo što je ostalo od nje
Moje duše predivne...



Nešto iz ranijeg razdoblja,dosta patetično, ali tako je...

27.11.2007. u 14:46 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Prava ljubav

...praznina me ispunja

gromglasnom tišinom

koja razbija svaki dio

moje neuništive duše,

bol koju osjećam

liječi moje nezacijeljive rane,

mrtvilo moga živog tijela

isijava tugom,

jer zna da ću se radovati

jedinoj pravoj ljubavi koju osjećam,

mržnji prema tebi....





Pjesma za moju bivšu

25.11.2007. u 15:52 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

Time

One more step and I could fall away.
If it happened would it matter?
I can't tell if I should go or stay.
Same old picture feels so hollow.
How can anybody know what's best for me?
Another page I turn in shame.
My decisions broght me to my knees.
I needed someone to blame.

I feel so hollow.
Time to do what's best for me, I believe I can change.
Once upon a time in broken dreams...reflections that I can't face.
So hold your breathe and make a wish for me.
Take me to a better place.
Time always seems to be passing by....it never waits for me.
If I could do it all one more time, I wouldn't change a thing.

24.11.2007. u 11:58 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Tko sam ja?

Ne znam ni ja točno..

Recimo to ovako:

U nama žive tri osobe:
1.ONA koja želimo biti
2. ONA koja mislimo da jesmo
3. ONA koja zaista jesmo

Prvu i drugu poznajemo, donekle, a treću nemamo pojma koja je ta.

I tako mi kao ljudi,zapravi ne znamo tko smo,što smo i zbog čega smo na ovom svijetu, koja naša svrha, i tko nas je stavio na ovaj svijet.
I svi mi nosimo neki strah koji nas sprečava da upoznamo tu TREĆU osobu.

Taj strah je strah od saznavanja tko sam ja zapravo i strah od razočaranja u sebe. I zato se stavljamo u neku smiješne kalupe, krijemo se iza nekih drugih imena, stvari, neke šminke, glazbe ili čega već. I svatko se ponaša onako da udovolji nekom svom prijatelju/prijateljici jer moraš imat nekoga uza se da ne budeš sam jer kad si sam tek tada počinješ upoznavat sebe i strah te hvata i vuče, i vidiš istinu o sebi, da si obična isprazna slika u ogledalu i u svojim očima vidiš dno svoje mizerne duše koja misli da vjeruje u Boga i ide u crkvu jer očekuje neki spas, ubijaš tugu u glazbi i piću jer nisi dovoljno snažan da sam sebi pomogneš, vidiš osobu koja zapravo je samo oličenje drugih ljudi jer se svakome pokušavaš prilagoditi htio ili ne htio (kad si sa seljak, seljak si, kad si sa rokerom,roker si, kad si s sminkerom,šminker si i tako dalje u nedogled), pokušavaš zaboraviti na svoje stanje s tim što kopaš po drugim životima, uspoređuješ se s debilima i kako si ti bolji od njih i kako oni tebi nisu ni do koljena.

A na kraju, kad ostaneš sam, kad se upoznaš vidiš da si zapravo bez osobnosti, bez života, da ne znaš svrhu svoje egzistencije. I vidiš da ništa nije važno nego samo disanje dok ne izdahneš posljedni dah...

22.11.2007. u 14:25 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

PJESMA NAD PJESAMA!

Image Hosted by ImageShack.us


Dragi moji Blogeri!


DANAS POČINJEMO PISATI!
Pravila pisanja su jednostavna:

Pjesma se piše 7 dana od nedjelje do nedjelje u ponoć na sljedeći način:
- svaki će bloger pisati svaki dan po jedan put
- piše se na način da se stihovi nadovezuju na posljednje napisane
- piše se u komentarima, broj stihova je neograničen, bitno je samo
da se nadovezuju na prošle
- nastojte pratiti su sa strane koliko vas je online
- riječi se mogu ponavljati, to je normalno
- svi stilovi pisanja su dopušteni- budite maštoviti i pjesmu prilagodite sebi, ona je kao glina, oblikujte je kako želite
- svaki put kad pišete dajte dio sebe
- ovo je radi zabave i da se vidi koliko su ljudi različiti i kako
ti različiti ljudi mogu djelovati kao jedna cjelina, ovo nije nikakva reklama
nego uživanje u blogiranju i unošenju zanimljivih događaja u blogosferi
i jedan poticaj za kolektivno druženje
- nastojte biti redovni i dajite ljudima do znanja za ovaj projekt,
zamolio bih vas kroz sljedeći sedam dana da stavite među svoje postove skretnicu na ovo da nas što više bude
- i svi pišite, nemojte biti skeptični glede ovoga i glede pisanja, molim vas da svi sudjelujete bez obzira jeste li pjesnici ili niste, svi možete pisati, pokušajte jer što piše u mom boxu?

Ja ću nastojati sve to lijepo prepisivat i nastojati da i ja pišem svaki dan,
osim subotu jer ću tad biti na putovanju,ali nadam se da ću sve lijepo stići!

Nadam se da sve razumijete i da neće biti problema!
Hvala Vam na sudjelovanju i dajmo sve od sebe da ova pjesma
oživi i neka nam bude na ponos svima!

Početni stihovi pripadaju Mirjani Marković - Poezija duše.
Pa počnimo, ja sam poslije nje, moji su ovi ispod crte:



Ukrali su mi riječi.
Pomno smišljane, sabite u tajne pretince mašte,
nikad izgovorene, nikad prošaptane,
riječi koje ljubomorno čuvah
njima svijet da pokorim.
Njima pjesmu da oplodim.
Ukrali mi ih jezici nijemi, zavidni,
pa gluhim mukom misli mi sada odjekuju
------------------------------------------------
i tražim te ukradene riječi,razasute
po svim krajevima svijeta
i tražim ih i pronaći ću ih opet,
i snazi slabih i hrani gladnih
i njima oživjeti pjesmu
pjesmu nad pjesmama,
pjesmu života
da njome pokorim zavidne

Voda sam hladna
u kojoj raste pupčano paperje;
o ispucale zidine bezimenog grada,
u bezdanu vira utopljene tvrđe
obale se moje lome
i svijaju se
i gaze
i liju,
pred olujom bježe
moji tokovi ponornice.

Odlaze da se vrate u korita suha
u kojima riječi razasute skrivam
dok krijem nemire svoje
u srcu oluje koja me tjera

Ali ne dam se oluji ni vrelu pakla
tišinom me neće orobiti demon
riječ ako i ne krene sa usana
progovorit će srcem čistim i toplim.
Volim. Voljeti život. Voljeti ljude volim.
I tebe...na način poseban.
Pa kada se složi tišina u pravilan red
ubacujem melodiju među zidine njene
i plivaju boje ,valovima mekim
njišu se bokovi riječi...

njišu se na vjetrovima neispričanih snova,
jer kad razmislimo malo
neki snovi nisu za svakoga..
neka pjesme nisu za svakoga.
kao recimo ove riječi isklesane u kamenu..
ali kamen puca a riječi ostaju..
bezimeni gradovi nestaju
ali mi ostajemo..isti a ipak različiti..
sa nebrojenim maskama..tužnim ili sretnim..
ja stojim obuzet pogledom
obuzet poljupcem,zaleđen u ljubavi...
okovan pjesmom nad pjesmama....

zato ne šuti pjesniče
progovori pjesnikinjo
ne stišći šake prepune riječi
što i zidine rušiti mogu
neka iz grla tvog pjesma poteče
pjesma što led svaki istopit će
pjesma što vatru svaku gasit će
pjesma što tugu svaku izbrisat će...
jer ovo je pjesma nad pjesmama...
i samo riječi dovoljne su...

one su jače od krađe
one iz snova su slađe
otvore se same
ponude se same
u tom sjaju beskonačno traju
pobjednice posvuda
uvijek u istome sjaju

rasprši ljubav u jednu polutamnu sobu
kao kapljice parfema po jastuku
nek ljubav bude ideal
nek ljubav bude spleen
neka ljubav bude bijesna riječ
s usana prokletih
rasprši ljubav u jednu polutamnu sobu
kao uzdah zadovoljstva po jastuku
nek ljubav bude riječ
nek ljubav bude šutnja
u dušama dalekih....

... i neka me Ljubav
u proljeće uvede uzvišena glasa:
neću zastajkivati i neću zaboravljati
neću tražiti počinak tamo gdje zidovi ne pružaju utočište
samo ću osluškivati riječi u sebi
tjerati ih da borave na svjetlu dana
i pjevaju prkosom...

A pjesma mog života
nestaje u daljini
vraća se svakog dana
da me malo umiri
a ljubav je moj prijatelj
u pustoj samoći
hladni vjetar u tamnoj noći
crvena ruža što bespovratno vene
i bol u životu svake žene

I vjetar u krošnjama starim
tiho šapuće o nama
dok tmurni oblaci zaklanjaju
pogled ka plavetnom nebu
tražim te u svome sjećanju
još uvijek ljubav tvojim
samo tvojim imenom zovem.

Neka pjesma ova vine te u nebesa,
pjesniče, nek stihovi tvoji paraju tišinu,
Nek zasvjetle kao u noći varnica s krijesa,
Il ko sunčeve zrake kad razbiju tminu.
Slušaj tišinu, slušaj sablazan,
ti si taj kojeg Muze jutrom bude,
kojem daju moć da promijeni sutrašnji dan,
Baš ti - nedaš da osječajima sude.
I zato, sada, raširi krila što Bog ti je dao,
Jer znam, zbog okova stvarnosti soba ti je tijesna,
Za one što su dale, onoga što je ukrao,
piši, pjevaj, jer života tvoga ovo je pjesma.

...i opet sam oluja sto bahato trosi
snagu svoga tijela,da pronadje put
..i opet sam nebo,sto u sebi krije
beskrajnu tisinu da umiri duse..
...pogledaj me,i bit cu ti milost
kada te napuste
...osjeti me ,i bit cu ti smiraj
zaboravljenih noci...
ljubavi moja...

Poželjeh riječi pretvoriti u stih,
u pjesmu nad pjesmama,
kojom bih se mogla nasladiti
u svijetu tvojih, tebi ukradenih, riječi
tvojih neizgovorenih riječi,
na cjelovu usta tvojih,
ali još su slađa od riječi i vina
milovanja tvoja.
Ukradene riječi snivaju svoj san
u drevnoj
pjesmi nad pjesmama
u Salomonovom snu
o zaručnici koja je riječima
razlijevala ime njegovo
i željela više nego samo riječi i vino
željela je
slaviti ljubav
pjesmom nad pjesmama

Moje se riječi
Poput proljetne kiše
Spuštaju na tvoje lice
Brišući prošlost
Sanjajući budućnost ...

.. sanjajući ono što žele da bude..
.. slike se nižu pred očima, onako nasmiješene i vedre..
.. da li mogu snoivati budućnost sretnu, ostavljaju tu prokletu prošlost nesretnu..
... i kiša stihova miluje srce...
.. opija ga svojom blagošću..
... i shrva ga prikrivenom tugom..

i tako na kiši sjedim dok cjeliva moje srce.
samu sebe tjesim riječima što guraju dalje,
tugu ostavih na nekom drugom putu,
kiša će ju isprati a na tom putu narasti će
novi cvijet za bolju buducnost..

kovah tako svoje bolje sutra,
sa smjeskom na licu prolazim kroz onaj isti
puteljak na kojem je nekad stanovala tuga.

tuga ne moze unistiti taj cvijet,
cvijet koji je izrastao za mene i tebe,
cvijet ljubavi....

sutra je novi dan...
a tugu vise ne pustamo u srca nasa
jer imamo taj cvijet,
cvijet sto nas cini sretnima...
zaljubljenima...
cvijet ljubavi...

cvijet, koji nikada uvenuti neće,
jer našao je zaklon u našim srcima.

i neka ove riječi sada polete,
neka ih svi čuju,
jer dolaze iz srca,
kao pupoljci našega cvijeta..

zar dopustit da cvijet koji si Ti ljubavlju sadila uvene,
zar sada kada si otisla da pustim da strah unisti osmijeh
da tuga potopi nadu u ljubav, u Tebe Mila moja...
da ruke u drhtaju zdrobe njeznost i sjecanje
da zdrobe cvijet koji si Ti sadila, usnama milovala
zar opet da prezivim momenat kada suza klizi niz lice
a nisam u stanju da je zaustavim...

Nocnu moru cu izbrisati.
samo Ti ces ostati...
Nocu kada zadrhtis ja cu....

otvorit bocu vina, idila.
s ekipom učinit dva-tri đira.
slagat toranj od limenka piva.
Na ramena popelo se masu kila.
Teško je, al o tome razmišljat je pila
ostaje mi samo slika
dva sretna lika
plješće publika,
a sad prika
daj još pola litra.

ali ne, nema tog alkohola
koji bi poput bujice lišće
naše pasije odnio, nema te čaše
koja razbijanjem lomi našu strast.
noćas kad uveneš, sjenom pokrit ću
uvojke kojima me siječeš
svaki put iznova, dio po dio;
noćas kad ispariš, dahom dovest ću
kišu najljepših mora,
a sve samo da se vratiš
u onaj odlazak koji je tako pusto ostavljen.

Nocu kada kisnem i grcim sake u drhtaju, zelji, uznemirenim snovima
ugusicu krik srca koje ti zelje salje, oduzet dah duse koji je tebi upucen
zasto da ti vise nesto dajem kada ne znam zelis li?
sutnjom lomis najveceg heroja kojeg sam za tebe stvorio
pogledom skrivenim iza meni neceg zabranjenog
iza prepreka koje si uzdigla...
stojim, ne znam jos koliko, dokle me snaga bude drzala tu cu biti
kada pokleknem i izgubim svu nadu nemoj mi tada prilaziti
nece ti pruzit ruku da me uzdignes i produzis patnju
jer ja cu tada biti Drugi Covjek.

Jos neko vrijeme cu se pitati zbog cega sam prestao biti razlog tvog osmijeha.
Zar su rijeci "Sve moje" bile tako bezistinite?
Znam da sam ti pruzao svaku misao, njeznost, ljubav, osmijeh...
Postajem Drugi. Postajem...

Kažu neki da su moje riječi
plavooke dobrice
riječi luzera
pod maskom loše obrijane barabe
Kažu neki a znam da lažu
da skladam život
kao bezvremenski tucać tvrdokuhanih snova
u noćima posta
Kažu neki a znam da lažu
Sve mogu biti samo ne tvoje bezglasje
I kada se budim i kada liježem
želim biti tvoja riječ
ruku pod ruku kroz naša svitanja i sutone
šetati naše okupane i tople osmjehe
želim vjenčati snagom zagrljaja
naše misli u parku proljeća
u staništima srca teči slijevati se
ja bogat i svjež u svakoj riječi
ti mirisna i lijepa
rođena da traješ u jedinoj želji
da starimo zajedno

moja želja za tobom tka prostirku
po kojoj hodaš snena
sag od tisuća bijelih cvjetova, bijelih galebova
a ja u ovo podne obično
postajem slap od šutnji
što prolaze nijeme pored mene

postajem vodostaj mržnje
oko kojeg trče bujice samoće,
postajem ono što si od mene tražio.
gospodar lažnih navoda
i tvoj osobni opijum;
postajem broj na listi, ime u nizu.
sag od tvojih noćnih vriskova
koje brižno zalijevaš voskom.
spavaj, jer ne znam što dalje..

neka me otme magla
dok prolazim tvoj vrt
smrtne tišine
neka mi tijelo nikada ne vrati
dahom ću nadu oko
tebe sterati da ti san
ne bude pust
spavaj

Snivaj ,ali duše budne
Samo tijelo neka utone u drevni san
Trenutak istine i riječi više nisu uzaludne
Jer dolazi vrijeme za dočekat novi dan...
U snovima tvojim ugledati ćeš mene
I pitam se, hoćeš li znati tko sam ja
Tek trpetaj zvijezde u zagrljaju mjesečine snene
Što za tebe pjesniče od davnine sja ...

....i pogledat ćeš tada....
...očiju snenih....od bure života pospanih....
....i zagrlit ćeš me tada...
...plaštom zaogrnut sivim....crnilom svoje duše...
.....koja blješti....
....ne, ne, pusti me....
...što to govorim....
......samo san....
...sivilo vlastite mene.....

budi strpljiva
nema veze
doći će
doći će kad se makneš s prozora
kad prestaneš

22.11.2007. u 13:21 · Ostavi komentar (346) · Isprintaj · #