Ne znam ni ja točno..
Recimo to ovako:
U nama žive tri osobe:
1.ONA koja želimo biti
2. ONA koja mislimo da jesmo
3. ONA koja zaista jesmo
Prvu i drugu poznajemo, donekle, a treću nemamo pojma koja je ta.
I tako mi kao ljudi,zapravi ne znamo tko smo,što smo i zbog čega smo na ovom svijetu, koja naša svrha, i tko nas je stavio na ovaj svijet.
I svi mi nosimo neki strah koji nas sprečava da upoznamo tu TREĆU osobu.
Taj strah je strah od saznavanja tko sam ja zapravo i strah od razočaranja u sebe. I zato se stavljamo u neku smiješne kalupe, krijemo se iza nekih drugih imena, stvari, neke šminke, glazbe ili čega već. I svatko se ponaša onako da udovolji nekom svom prijatelju/prijateljici jer moraš imat nekoga uza se da ne budeš sam jer kad si sam tek tada počinješ upoznavat sebe i strah te hvata i vuče, i vidiš istinu o sebi, da si obična isprazna slika u ogledalu i u svojim očima vidiš dno svoje mizerne duše koja misli da vjeruje u Boga i ide u crkvu jer očekuje neki spas, ubijaš tugu u glazbi i piću jer nisi dovoljno snažan da sam sebi pomogneš, vidiš osobu koja zapravo je samo oličenje drugih ljudi jer se svakome pokušavaš prilagoditi htio ili ne htio (kad si sa seljak, seljak si, kad si sa rokerom,roker si, kad si s sminkerom,šminker si i tako dalje u nedogled), pokušavaš zaboraviti na svoje stanje s tim što kopaš po drugim životima, uspoređuješ se s debilima i kako si ti bolji od njih i kako oni tebi nisu ni do koljena.
A na kraju, kad ostaneš sam, kad se upoznaš vidiš da si zapravo bez osobnosti, bez života, da ne znaš svrhu svoje egzistencije. I vidiš da ništa nije važno nego samo disanje dok ne izdahneš posljedni dah...
Post je objavljen 22.11.2007. u 14:25 sati.