Ovo sam dobio od prijatelja i vrijedno je da se stavi i na ovaj blog.

Cijeli dan do večernjeg Dnevnika na Hrvatskoj se televiziji ponavljala izjava koju je poslije osvajanja srebrne medalje ekskluzivno HTV-u (Bruni Kovačeviću) u Pekingu dao Filip Ude. Njegove riječi "Ponosan sam što sam Hrvat" upravo su idealne za svakog televizijskog novinara i urednika da im da prvorazredno, naslovno značenje, ali ni tih riječi ni Udeove zahvale Bogu za medalju u Dnevniku što ga je vodio Zoran Šprajc nije bilo. Posve je nelogično što je umjesto tog spontanog izraza patriotizma i bogobojaznosti Dnevnik emitirao "službenu", ukočenu izjavu, valjda posebno naručenu kako bi se prva izbjegla. Poslije je u emisiji "Pekinški dnevnik" još jednom ponovljena Udeova izjava u kojoj se ponosi što je Hrvat i u kojoj na medalji zahvaljuje Bogu. Dakle, može u "Pekinškom dnevniku", može i u svim drugim prilozima iz Pekinga od jutra do ponoći, ali ne može u "najgledanijih trideset minuta" koje vodi Šprajc! Cilj je prešućivati hrvatstvo i kršćanstvo ne u zabačenim minutama nego u "najgledanijih trideset", što Šprajc vješto radi, kao što je svojedobno u Dnevniku pravio vješte konstrukcije o premlaćivanju Srba u Zagrebu.