ponedjeljak, 29.12.2008.
Božićna priča: Moj djed se ženi
Bajke pričati ne znam. Priče pisati ne znam, no dok me god moji prsti služe slovima pisat ću...
"...Svadba beše ko svadba i šta da se priča, parada pijanstva i kića..."
Đ. Balašević
Trenutno sam u stanju kad mi ponestaje riječi, teksta i posta... Osjećam se tupo.
Još uvijek su mi nejasne prilike i uvijeti zbog kojih je moj djed odlučio stati pred oltar po drugi put. Tolika ljubav nije u pitanju, već pretpostavljam da je riječ o ucjeni, a djed se boji biti sam - jer on bez žene vodilje očito ne može.
Ljuta sam i razočarana.
Ta je žena uspjela okrenuti djeda protiv njegove djece - njegova su djeca loša i nevaljala, a njezina - oni prihvaćaju mog djeda i "oni su savršeni" u svakom pogledu. Da je situacija obrnuta, da je moj djed otišao na breme u drugu kuću sa zajamnčenom i osiguranom budućnošću - radovali bi se tom vjenčanju i mi. No mi nismo takvi. Ono što me najviše zgoržava jest činjenica, da se ta žena hladnokrvno i proračunato udala za bankovnu knjižicu!
Osim toga - tko bi bio toliko oduševljen činjenicom da mu roditelj promijeni drugog partnera, nakon smrti jednog od njih, i još se de njime vjenča (osim naravno u ekstremnim situacijama).
Ali tako jest na kraju - djedova su djeca zgrožena, a djeca te žene oduševljena. i mislim da imaju razloga za slavlje i za veselje - jer njima je njihova mama osigurala dodatno nasljedstvo uz detaljne upute kćeri joj odvjetnice.
Možda me najviše od toga muči - kako je ta žena na fini način prešla cijelu moju rodbinu "jer njoj nije do imovine djedove" -
A nego zbog čega je toj ženi u 62. stalo do starca u 78.godini?
Nemojte me krivo shvatiti - moj djed je moj djed tek nekoliko godina i u mom životu on popunjava i ispunjava ulogu djeda.
Meni nije do njegove imovine niti sam ga ikad na taj način doživljavala i sada je taj odnos narušen zbog druge žene. Opet.
Sve u svemu večer je prošla prilično solidno. Sitacija je bila zategnuta i nosio se "osmijeh od uha do uha".
I da ne zaboravim famozan pozdrav jedne od kćeri djedove supruge "Laka vam noć, rodbino!"
Ovo sve idealno bi opisala poslovica "Dok jednome svane, drugome smrkne".
- 19:03 -
subota, 20.12.2008.
Dani su nad mojim krajem obučeni u sivo i tmurni.
Ljudi su depresivni, umorni, lica su im siva, a ja to ne osjećam.
Živim. Smirena sam i ne pogađa me kiša ni hladnoća jer se veselim malim stvarima
- hranjenju kunića - iako je kiša i ruke su mi promrzle... Čudno.
Posljedice nekretanja ovih jesenjih dana polako su vidljive na mom tijelu. U ravnodušnosti jedem i pijem sve što mi dođe pod ruku...sutra više neću..i tako idući dan...i idući...
Kap je prelila čašu kad sam se za jedan obrok, nakon vježbanja, prejela toliko da se nisam mogla kretati...
U nekoliko sam navrata otišla u wc- s nakanom da ispovratim sve...ni jednom nisam uspjela.
Znam - zvuči bolesno. I ja sam se toga preplašila i svjesna sam što može proizaći iz toga...
To je bila pogreška i ne želim tako živjeti.
S druge strane osjećam zatišje pred buru.
Mama se boji još jednog samoubojstva. Da li je moguće? Možda.
Brat je ionako tek u rijetkim situacijama pričao o nečemu što ga muči. Uglavnom sam ja mučila njega.
Mogu li mu pomoći? Mislim da toga nisam dostojna.
Naš odnos nikada nije bio dobar i zato ne vjerujem da mogu popričati s njim i utjecati na njega...na bilo koji način. Neće me saslušati, a ja ću se osjećati užasno.
tek su rijetki trenuci u kojima smo otvoreno pričali - možda jedan, dva...
Ne voli me - ja sam uvijek bila ta mezimica koja je bolje prolazila i koja je dobivala uvijek puno više od njega...
Zašto bi me pustio u svoj život kad sam ga toliko puta razočarala?
Sve me to tjera na razmišljanje - mogu li mu ikako pomoći, ako on moju pomoć ne želi, ako mu se gadim
i ne želi me slušati...?
Otac danas nije došao kući s posla - negdje mu društvo pravi alkohol.
I nije da me to muči pretjerano. Bilo je i gorih dana - no zar sve mora da se sruši baš danas?
Mislila sam da su loša vremena iza nas - i da smo sretna obitelj, a zapravo je svatko na svojoj strani kuće duboko istinski nesretan - i svaka strana ima svoju priču...
“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.
Lav Nikolajevič Tolstoj
- 14:49 -
ponedjeljak, 15.12.2008.
Iz moje perspektive
Dani su mi magleni u dimu cigarete, u tom smradu i razlivenom alkoholu po stolu.
Oko mene euforična lica crvenih očiju, svi se smiju jer je zabavno i smiješno, a nije im do smijeha.
Sve je to alkohol.
Ali svejedno mi je. Jedino se tad osjećam istinski sretnom i toplo mi je oko srca kad se smijem.
Nedavno je na televiziji bio neki dokumentarac čija poanta je bila "zaustaviti se, pogledati oko sebe, prepustiti se osjetilima" i osjećati se živ.
Obratiti pozornost na stvari oko sebe, a ne bezglavo juriti svijetom. Promotriti ljude i svoju okolinu.
Možda sam poput nekog perverznjaka - sjedeći u kutu i promatrajući ljude - skidajući im sloj po sloj kože i zadirući im u dušu i raspoznavajući ih kakvi su zapravo bez tih silnih maski.
Prišao mi je jedan poznanik, pijan ovog vikenda nešto manje nego prošlog.
Bilo je zabavno smijati se opijenim ljudima i glupostima koje su sposobni učiniti ne obazirući se što će drugi reći. Mislim da je to oslobađajuće.
Ovog vikenda bio je prilično razgovorljiv. Poput terapije - prišao je, sjeo za stol i pričao i pričao i pričao...
Iz priče sam saznala da mu je tata vojni veteran, prisustvovao u ratu i potencijalni samoubojica kao posljedica svega. Sa samo 4 godine vidio je svog tatu kako je pokušao samoubojstvo, kako je pio i maltretirao cijelu obitelj, a posljedica svega je njegov zaključak "da je rat najveća elementarna nepogoda" i "da ništa na svijetu nije toliko strašno poput rata".
Preuzeo je tatin način razmišljanja, a pričanje o ratu trauma mu je iz djetinjstva, jer cijelo mu je lice gorjelo od emocija kao da je sam preživio pakao tog zla.
Poznanik, kojem donedavno nisam znala ni ime, otvorio je dušu i pokazao kakav je zapravo i tko je on zapravo.
Po mojem, on je još uvijek mali dječak sa strahovima i traumama, a s najvećom živi pod krovom.
Često se dogodilo da promatram ljude; djevojke koje se na očito nude muškarcima, mladi par koji se prepire za stolom...toliko se toga može raspoznati promatrajući te ljude tek na tren...
Toliko toga možeš vidjeti, samo ako se osvrneš oko sebe.
Životi su im ispisani na licima - samo ako staneš i promotriš.
I liježem uvečer u krevet bez trunke alkohola u krvi, a opijena, bez popušene cigarete sa njezinim smradom oko sebe i umorna do bola. zatvaram oči u želji za snom, a slike tih ljudi, večeras viđenih, napadaju me i urezuju se u rožnice toliko da boli. Ne želim misliti na njih.
Ne želim se opterećivati tuđim životima, a oni me uvijek nekako nađu.
Poput tipične scene u filmu - usporiš korak i pogledaš izlog i pomirišeš zrak koji dišeš.
- 10:36 -
petak, 12.12.2008.
Kiseli osmijeh
Još uvijek sam tu i još postojim...
Veselim se danima koji slijede. Na dnu sam, a ipak se budim svako jutro.
Nosim masku, a nije karneval. Smiješim se i ljubazna sam, a ne osjećam se tako.
Čestitala sam "novopečenom paru" na vjenčanju, al nema se tu što čestitati. Ozakonili su vezu, ljubav nisu.
Nije meni zbog novca i ne zanima me nasljedstvo jer sve je to ništa bez osoba.
Trebala bih se opustiti i ne brinuti o tuđim životima. Nemam prava na to.
Ali nekako mi sve to ne sjeda na želudac...
Idućeg tjedna idem na proslavu tog vjenčanja - uglavnom večera i ples...pretpostavljam.
I nije da nije za izdržati sve to, ali apsurd je - ja gotovo da i ne poznam maminu polubraću i njihovu djecu, a morat ću upoznavat još i rodbinu djedove zakonite. Ne želim to. Ne zanimaju me ti ljudi, a bit ću prisiljena da se smješkam i glumim da sam sretna i da mi je drago zbog novonastale situacije, ali nije mi.
I nije mi ni do jela. Da odem i da se najedem i napijem, a za ostalo da ne marim...ne mogu ja to.
Ali moram. Jer djed mora vidjeti i znati da smo uz njega i da nismo pokvareni i da nam nije samo do novca - što je zapravo i istina.
A zašto onda nisam sretna?
Zašto mi nije svejedno?
Volim vas i hvala vama koji me čitate...
- 14:32 -
ponedjeljak, 01.12.2008.
Šokovi 2008.
Toliko se toga dogodilo - da zapravo ne znam od čeg bih prvo krenula i što prvo rekla... Uglavnom - neki novi obiteljski šokovi - kao da ih nije bilo dovoljno...
Da bi situacija bil jasna potrebno je da napišem kratki sastavak o svom djedu - kao u školi.
Moj djed voli avanture - izvanbračne. Ne znam koliko ih je bilo, znam samo da se kao rezultat jedne takve avanture rodila moja mama. On je bio u braku s drugom ženom. Ne znam da li mu je oprostila, ali je do smrti živjela s njim i uz njega...mora da ga je jako voljela. On nju možda malo manje. Naime - u sedamdeset i nekoj on je pronašao "prijateljicu" i to nepunih 6 mjeseci nakon smrti svoje supruge.(ovdje bi trebao ići uskličnik - da bi se naglasila ova luda situacija, ali nije toliko šokantna...više nije)
U mom djetinjstvu on je bio samo osoba, koja se pojavljivala u dugom crnom kaputu i šeširu na glavi i odijelu, koju sam vidjela moža 3 puta u životu, koji je došao bez znanja svoje žene - da bi tutnuo stranu novčanicu, ili meni, ili mojoj majci. Tako da emocije za njega nikako nisam mogla imati. Da sam "žedna" novca gledala bih na njega kao na "hodajući novčanik" - no nisam.
Osoba sam od emocija, malo sam dijete koje želi djeda - jer je jedinog "legalnog" izgubila kad je bila mala.
Smrću njegove žene - ja sam dobila djeda.
Posjećivao nas je češće...sada već rijeđe - jer mu je "ljubavni život" oduvijek na prvom mjestu.
"Prijateljica" je sasvim ok, no djedova se djeca (iz njegovog legalnog braka) prilično ružno odnose prema njoj pa mi je bilo žao te žene. No ne zamjeram im - pa ta je žena legla u krevet njihove majke nepunih pola godine nakon njezine smrti!
Nekao se polako počela razvijati želja s "prijateljičine" strane za udajom!
(Moj djed u sedamdeset i nekoj, ona desetak godina mlađa... Moj djed s ogromnom kućom i inozemnom mirovinom...)
Nismo obraćali previše pažnje za tim jer je bilo jasno s djedove strane da ženidba ne dolazi u obzir...više smo se zezali na taj račun vjenčanja, nego shvaćali tu ideju ozbiljno. Ja sam bila sigurna da se to neće dogoditi pa se nisam ni opterećivala time. No dogodilo se...
Moj djed se iduću subotu ženi - crkveno!!!!!!!
Ima li nečega na ovome svijetu što se neće dogoditi u mojoj obitelji? Preljubi, ljubavnici, izvanbračna djeca, pijanstva, maltertiranja, samoubojstvo...
Do sada me previše nije mučilo što se događa s mojim djedom i kako on živi - jer smatram da nemam previše prava - i jer je to njegov život, no ovo jelo nekako mi teško pada na želudac.
I sada razmišljam o svemu što mi se dogodilo u 2008. - a počela je usrano - i još nije gotovo...ima li tome kraja i ima li smisla veseliti se Božiću, vatrometu i odbrojavanju Nove kad se toliko toga lošega vuče poput sjene zamnom.
Moja se baka ubila i ostavila tisuću neodgovorenih pitanja i povremene noćne more...
Moj djed se ženi - i imam toliko pitanja koja neće biti postavljena i na koja neću znati odgovor, a živ je...
Sve me to pomalo rastužuje. Zaslužuje li i moja mama ovakve patnje?
- 09:40 -
