Još uvijek sam tu i još postojim...
Veselim se danima koji slijede. Na dnu sam, a ipak se budim svako jutro.
Nosim masku, a nije karneval. Smiješim se i ljubazna sam, a ne osjećam se tako.
Čestitala sam "novopečenom paru" na vjenčanju, al nema se tu što čestitati. Ozakonili su vezu, ljubav nisu.
Nije meni zbog novca i ne zanima me nasljedstvo jer sve je to ništa bez osoba.
Trebala bih se opustiti i ne brinuti o tuđim životima. Nemam prava na to.
Ali nekako mi sve to ne sjeda na želudac...
Idućeg tjedna idem na proslavu tog vjenčanja - uglavnom večera i ples...pretpostavljam.
I nije da nije za izdržati sve to, ali apsurd je - ja gotovo da i ne poznam maminu polubraću i njihovu djecu, a morat ću upoznavat još i rodbinu djedove zakonite. Ne želim to. Ne zanimaju me ti ljudi, a bit ću prisiljena da se smješkam i glumim da sam sretna i da mi je drago zbog novonastale situacije, ali nije mi.
I nije mi ni do jela. Da odem i da se najedem i napijem, a za ostalo da ne marim...ne mogu ja to.
Ali moram. Jer djed mora vidjeti i znati da smo uz njega i da nismo pokvareni i da nam nije samo do novca - što je zapravo i istina.
A zašto onda nisam sretna?
Zašto mi nije svejedno?
Volim vas i hvala vama koji me čitate...
Post je objavljen 12.12.2008. u 14:32 sati.