četvrtak, 04.06.2009.

Memories

Mogla bih pisati o tisuću sitnica u životu i tisuću stanja kroz koja prolazim, no sve je to nebitno uspoređujući ih sa memorijama koje me s vremena na vrijeme trgnu i ubodu - podsjetivši me da još uvijek živim.

Danas sam u jednom dvorištu ugledala dvije oveće tegle s rascvjetalim kaktusima.
U dvorištu moje bake prije samo nekoliko mjeseci bilo ih je brdo. No nje više nema, a nestali su i kaktusi...odnijeli su ih kojekakvi ljudi da im krase domove, ali jedno ne znaju - ti su kaktusi najljepše krasili dom moje bake.
Ovi kaktusi, koje sam vidjela u tuđem dvorištu, nisu bili poput bakinih, ali su izgledali lijepo i pomislila sam kako bi ih ona sigurno poželjela imati...no nje nema.
Njena kuća koja je uvijek bila puna cvijetnog života sada je prazna. I posljednje cvijeće koje je cijelu prošlu godinu odoljevalo suncu i suši
donijela je mama doma. Sada ničeg više nema - u toj kući - što bi se moglo uzeti i podijeliti.
Mislim na cvijeće - cvijeća više nema, materijalne stvari me ne zanimaju.
Tužno je to, ali dugo već ne razmišljam o baki, osim onda, kad me nešto podsjeti na nju, a nakon toga i na to da je nema.

A s tobom, "sve je s tobom napokon na mjestu"...
Pijani me otac neki dan podsjetio zašto sam zapravo s tobom i zašto te ne puštam.
Znam razlozi su sebični, ali znam da mi nitko u životu neće pružiti više od tebe, neću dobiti batina, nećeš me tretirati kao posljednje pseto
i bit ću sretna s tobom.
Neću živjeti životom kakvim je živjela moja mama.
Znam, ovo zvuči loše, možda i jest bilo loše, ali moji su pogledi uprti naprijed puni optimizma