ponedjeljak, 22.09.2008.

...

Prošla je ponoć, ugasila sam tv i okrenula se na drugu stranu. Misli su mi na tren odletjele na ispit koji odgađam i planove polaganja istih koje imam. Nešto se čudno događalo u meni. Srce mi je ubrzano tuklo. Možda je zbog treme koju bih osjećala da istinski idem na ispit,a sada sam ju osjećala zbog odjave istog. Glupost. Poslušala sam otkucaje svog srca - koji su zvučali kao da se bojim nečega pa tijelo fizički reagira na strah...

Sjetila sam se...pila sam capuccino prilično kasno i to mi sad neda spavati. Okretala sam se u krevetu u nekom polusnu. U jednom trenutku pomislila sam kako sam već napravila tri puna okreta svog tijela u krevetu i nisam se uspjela namjestiti. Saznanje da neću moći zaspati još neko vrijeme ubijala me u pojam. Željela sam se naspavati - željna sam sna.

S obzirom na to da sada imam malo više vremena javila mi se želja za heklanjem. Otkako sam se navukla na to - stalno bih nešto heklala... Razmišljala sam o vuni koja mi je ostala. Imam dosta vune u crvenoj boji. To bi bila odlična jesenska kapa. Ali opet u crvenoj? Prevrtala sam u glavi kombinaciju crvene kape..s nečim...što?
I tada mi je sinulo. Prošle zime, baka mi je poklonila šal tamnoplave boje s crvenom prugom po sredini. Voljela je plesti. Najčešće su to bile rukavice, šalovi ili čak trake za kosu. Ovaj šal bio joj je posljednji rad. Ne sjećam se svoje reakcije kad mi ga je poklonila, ali znam da i nisam bila previše fascinirana.
No sjećam se drugog događaja - padao je snijeg i mi smo joj bili u posjeti. Spremavši se na brzinu obukla sam staru jaknu i nabacila taj šal. Njezino lice ozarilo se i osmjehnulo kad je ugledala šal na meni. Tako sam se živo prisjetila tog događaja i cijele njezine figure da me gotovo poput oštrice presjeklo saznanje "...pa ona je mrtva..."

Čini se da to često zaboravljam.

Nastavak priče znam...i nisam htjela više misliti na nju. Pred očima nizale su mi se slike nje mrtve i njezine puste kuće.
Ako je do sada i postojala šansa da zaspim ona se ovim sjećanjem gotovo prepolovila.
Neke me stvari i misli često podsjete na nju. Pravim kolače i pomislim kako bi joj mogli odnijeti i onda se sjetim da je nema.
Sada često poželim činiti sve one stvari koje joj za vrijeme njenog života nisam. Nekako mi nedostaje ta pomalo luckasta starica. Žao mi je što ju nisam više cijenila. I što joj nisam pružila osmijeh kada je ona to trebala.

Život je postao hrpa izgubljenog vremena, nedostatak istog i neljudskog ponašanja.

- 10:20 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 19.09.2008.

Rano jutro, noć u bunilu...

...budim se rano...ustajem, slabo mi je, povraća mi se, ne znam kud bih sa sobom..ali trudim se urediti i doći barem 1 sat prije početka ispita...jer sam nervozna..i jer se bojim da ću nešto propustiti...i jer sam luda djelomično....

Hodam po kući poput zombija, stavljam maskaru, oblačim košuljicu - da izgledam pristojno - uzimam materijale, uzimam mp3cu i mobitel i izlazim van...zaključavam vrata - sjedam na stepenice...
Prokleta li si jesen koliko te mrzim i koliko me bacaš u očaj!
Vani gluho je doba, osjećam toplinu svog pokrivača oko sebe, blaženstvo mog kreveta i hladno jutro na licu. Magla obavija me. Dok drugi snivaju snom pravednika tako im prokleto zavidim...

Odlazim na faks...očekujem giljotinu..barem mi više nije slabo iako ništa nisam okusila. Skrivam se iza skripta, strahujem pri samoj pomisli na službeni početak ispita...čekam...dolazi profesor...skrivam se....

Odjednom ko u nekom lošem filmu...razljeva se odjek nečijeg glasa i slova se mog prezimena razlijevaju po hodniku, odbijaju od zidova i uskaču u moje uši...

Korakom osuđenika na smrt odlazim u tu famoznu prostoriju, sklupčam se ko trinaesto mače i nabacim onaj srneći pogled pun straha istovremeno trudeći se izgledati samopouzdano...koma.

Prolazim taj ispit, prošla sam i drugi.

"Nisam baš zadovoljan."

"Nisam baš zadovoljna."

Nisam ni ja. Složno se pridružujem tim riječima sretna što su neke stvari iza mene prikrivajući sram i neugodu. Takvo odraslo biće pa toliko neodgovorno.

Odlazim kući, no tamo ne stižem. Odlazim kod njega trežeći ga da čarobnim štapićem izbriše sav sram i razočaranost iz dubine mog bića. Ništa. To je iza mene - krećem dalje.

Opet čineći isto.

Mrzim te!

- 10:16 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2008.

Sve najbolje ti prijateljice

Ioako već nekoliko godina ne komuniciramo, osim naravno kad se sretnemo, nakon kraćeg razmišljanja odlučila sam jučer,ponukana razmišljanjima o njoj, poslati joj poruku za rođendan. Sjetila bih se ga svake godine, ali nekako nisam pisala joj ništa jer nije ni ona mene pokušala kontaktirati iako oduvijek imam stari broj, kao i ona.
Nakon kraćeg razmišljanja otipkala sam kratku poruku, ponoć je već bila prošla - tajming odličan - potražila sam broj u imeniku i kliknula SEND.
Izgubila sam se u danima i datumu i kao najveći debil - poruku poslala dan ranije!
Nije mi se javila niti je išta odgovorila, ali osjećam se užasno. I ono za što sam skupljala hrabrosti nekoliko godina zeznula sam u trenutku. Pa koliko mi je onda stalo i koliko mi je onda važna kad joj ni točan datum rođendana ne znam?!!!
A znam ga napamet i svake se godine sjetim. Osjećam se glupo, a željela sam da među hrpom dobivenih čestitki ima i moju... Life sucks?

- 12:16 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 05.09.2008.

Pismo

Draga moja prijateljice!

- Po posljednji put - oprosti što te svojatam i dopusti da te još jednom nazovem tako. Pretpostavljam da je ovo moje pismo, upućeno tebi, posljednje na svijetu što bi očekivala - i ja mu se čudim.

Već sam nekoliko puta mislila sastavljala pismo upućeno tebi, ali bih uvijek nakon prvotne omamljenosti glas razuma / strah od ismijanja prevladao i pismo nikad ne biva poslano.
Zašto baš sada? Otvaram svoju dušu i pokazujem emocije ovaj put posebno samo za tebe, a ti čini što te volja. Bojim se da ćeš me ismijati zbog toga, rugati se, možda i pružiti nekome drugome da ovo čita. - Možda - ali ipak ću se kockati. Osjećam se kao da na koljenima puzim prema tebi, a ti si uvijek bila toliko iznad mene u svemu... Ne molim te ništa. Otvaram ti dušu...
Svaki slučajan susret s tobom preokrene me naglavačke i unosi kaos u prividan red i opet iznova naviru sjećanja i svi oni trenuci u kojima glavnu ulogu igra tvoj lik. Dugo već nismo popričale onako iskreno, a osjećam da ovoj našoj priči treba prikladan kraj.
- Simbolika ili ne - pišem ti pismo kao u ona vremena kad smo bile prijateljice samo je sad razlog drugačiji. Kukavica sam i ovako ću ti najlakše reći ono što je davno trebalo biti izgovoreno.
Hvala ti za sve, ama baš sve trenutke koje smo provele zajedno. Ti si predivna osoba i sretna sam što sam imala prilike upoznati te i neko vrijeme biti dio tvog života. Hvala ti od srca!
I oprosti! Oprosti za sve one dane koje sam ti upropastila i stvari koje sam svojom mladošću, glupošću i bahatošću uništila. Ništa me ne opravdava. Znam da ne mogu vratiti vrijeme i da ne mogu biti dio tvog svijeta (jer smatram da sam previše štete napravila) zato želim, zbog sebe, da zatvorim ovo poglavlje u mom životu.
Ti si mi predivna uspomena i pamtim samo sretne dane prisjećajući ih se s osmjehom na licu. Nema ti ravne i nikada nikoga i neće biti! Imam prijatelje i svi su oni posebni na svoj način, no samo sam tebi iskreno otvorila svoje srce. U meni postoji praznina, zaključana vrata prijateljstva i više se, na žalost, ne mogu vezati za nikoga na onaj način kojim smo mi bile vezane...
U mom srcu ti imaš posebno mjesto, no želim prihvatiti da "mi" više ne postojimo, naši se svjetovi razilaze pa stoga i želim završiti ovu "našu" priču i pri našim susretima biti sretna što te vidim, a ne nesretna jer sam te izgubila.

Od sveg ti srca želim svu sreću ovoga svijeta.

Zagrljaj ti šaljem...

UPDATE:

Pismo nisam poslala ni ovaj put. Niti ne znam dal ću ga ikad poslati...