ponedjeljak, 22.09.2008.
...
Prošla je ponoć, ugasila sam tv i okrenula se na drugu stranu. Misli su mi na tren odletjele na ispit koji odgađam i planove polaganja istih koje imam. Nešto se čudno događalo u meni. Srce mi je ubrzano tuklo. Možda je zbog treme koju bih osjećala da istinski idem na ispit,a sada sam ju osjećala zbog odjave istog. Glupost. Poslušala sam otkucaje svog srca - koji su zvučali kao da se bojim nečega pa tijelo fizički reagira na strah...
Sjetila sam se...pila sam capuccino prilično kasno i to mi sad neda spavati. Okretala sam se u krevetu u nekom polusnu. U jednom trenutku pomislila sam kako sam već napravila tri puna okreta svog tijela u krevetu i nisam se uspjela namjestiti. Saznanje da neću moći zaspati još neko vrijeme ubijala me u pojam. Željela sam se naspavati - željna sam sna.
S obzirom na to da sada imam malo više vremena javila mi se želja za heklanjem. Otkako sam se navukla na to - stalno bih nešto heklala... Razmišljala sam o vuni koja mi je ostala. Imam dosta vune u crvenoj boji. To bi bila odlična jesenska kapa. Ali opet u crvenoj? Prevrtala sam u glavi kombinaciju crvene kape..s nečim...što?
I tada mi je sinulo. Prošle zime, baka mi je poklonila šal tamnoplave boje s crvenom prugom po sredini. Voljela je plesti. Najčešće su to bile rukavice, šalovi ili čak trake za kosu. Ovaj šal bio joj je posljednji rad. Ne sjećam se svoje reakcije kad mi ga je poklonila, ali znam da i nisam bila previše fascinirana.
No sjećam se drugog događaja - padao je snijeg i mi smo joj bili u posjeti. Spremavši se na brzinu obukla sam staru jaknu i nabacila taj šal. Njezino lice ozarilo se i osmjehnulo kad je ugledala šal na meni. Tako sam se živo prisjetila tog događaja i cijele njezine figure da me gotovo poput oštrice presjeklo saznanje "...pa ona je mrtva..."
Čini se da to često zaboravljam.
Nastavak priče znam...i nisam htjela više misliti na nju. Pred očima nizale su mi se slike nje mrtve i njezine puste kuće.
Ako je do sada i postojala šansa da zaspim ona se ovim sjećanjem gotovo prepolovila.
Neke me stvari i misli često podsjete na nju. Pravim kolače i pomislim kako bi joj mogli odnijeti i onda se sjetim da je nema.
Sada često poželim činiti sve one stvari koje joj za vrijeme njenog života nisam. Nekako mi nedostaje ta pomalo luckasta starica. Žao mi je što ju nisam više cijenila. I što joj nisam pružila osmijeh kada je ona to trebala.
Život je postao hrpa izgubljenog vremena, nedostatak istog i neljudskog ponašanja.
- 10:20 -
