utorak, 17.02.2009.
Netko je jednom rekao...
zapravo - tek sam to nedavno čula...da su se djevojke nekada udavale nadajući se boljem životu
kao svojevrstan spas
A tad sam pomislila i shvatila - da i ja tako razmišljam - ne svjesno naravno -
ali ako se udam - razumljivo je da ću otići iz kuće - kao što je razumljivo da će mi "moj kutak na Zemlji" pasti iz vedra neba.
Dobro - nisam planirala baš toliko u budućnost.
Ali jedno je kristalno jasno - ja sam kukavica.
I lako je meni kukati kako je ljudima u Njemačko lakše prije se osamostaliti jer im je situacija drugačija i jer imaju mogućnosti. To djelomično i jest točno.
Iz moje mi se perpektive ne čini ni najmanje razumno trošiti ogromnu lovu (lovu koju nemam) na stanarinu.
Kakva mi je onda tek "svijetla budućnost"??
Iz ovoga može proizaći zaključak da je u dvoje financijski lakše biti samostalan i imati svoj kutak na Zemlji te je stoga razumljivo da težim s nekime "saviti gnijezdo" i imati svoje mjesto.
Ili pak opet ono prvo - smišljam glupe razloge da opravdam kukavičluk.
Da - oči su mi uske i imam uske poglede na život. I tradicionalna sam. Fuj!
Danas su ti ideali gotovo pa patetični - ali ja sam sanjar.
Vjerujem u romantiku, vjerujem u bajke i sanjam o idiličnom životu negdje okružena prirodom.
Zaostalo. Možda.
Na žalost ne mogu živjeti dva života istodobno - jesam podvojena ličnost - ali opet ne toliko.
Za sada bezglavo težim za "toplim idiličnim domom".
Jednom ću možda živjeti drugačijim životom.
Samačko - sanjarski s nekoliko lončanica i omiljenom mi mačkom čekajući princa na bijelom konju.
Previše sam ljubavno - patetičnih knjiga i priča čitala u djetinjstvu pa mi se sad obija o glavu.
Odrasla sam čekajući princa na bijelom konju, a želja mi je dobiti knjigu "Priče iz tisuću i jedne noći" ili tako nešto.
DA.
Još uvijek sam dijete koje privlače bajke, fantastične priče i anegdote.
Živim.
I sretna sam.
- 19:47 -
