subota, 28.06.2008.
Predrasuda - moj grijeh
Za sebe sam uvijek mislila da sam otvorenog uma i bez predrasuda. No u teoriji je sve uvijek savršeno, dok su praksa i stvarni život nešto potpuno drugačije.
Ne bih ni pisala o ovom za mene ne ponosnom događaju, da me nije neki dan zabljesnuo poput munje, vizualizirao se pred očima i čula jeku razgovora poput flashbacka u ušima.
Prije nekih godinu dana bila sam na svadbi. Sjedila sam za stolom gdje su pretežno bili mlađi. nemalo sam se iznenadila, kad sam shvatila da preko puta mene sjedi mladić ne viši od 150 cm i još k tome djelomično paraliziran. Uglavnom, vjerojatno je u djetinjstvu prebolio neku bolest pa mu je to paraliziralo ruke koje uopće ne može u potpunosti normalno koristiti ili je takav od rođenja. Bilo kako bilo on se odlično nosi s tim i uspjeva biti poprilično samostalan. Može primiti čašu prstima i piti, jedino mu mali problem stvara rezanje hrane...za ostalo ne znam.
Uglavnom - nakon svih ceremonija i fromalnosti društvo se pomalo opustilo. Počeli smo pričati, a i oko njega su bili zapravo njegovi prijatelji tako da nekih neugodnih situacija i nije baš bilo. Jedino mi ga bilo pomalo žao što je, naravno uvijek diskretno, morao nekoga zamoliti da mu ili približi čašu ili stavi hranu na tanjur.
Vidjevši to odlučila sam da mu, bez da prethodno nekoga moli, približim čašu ili stavim hranu na tanjur i narežem meso kod večere. Teška srca priznajem, ali htjela sam se predstaviti kao super zabavna djevojka, vesela i pozitivna koja se zna zabavljati i voli plesati.
Ispostavilo se da i on voli plesati pa je, negdje pod kraj večeri, pozvao svoju prijateljicu da zapleše s njim. Ja sam promatrala taj njihov ples i mislila sam kako je lijepo od te prijateljice što pleše s njim - mada mi se više činilo da je to učinila iz samilosti... Činilo mi se kao da ona svom dragom šalje očajavajuće signale i da jedva čeka da završi ta muka od plesa. Gledala sam ja to sa strane ni ne pomišljajući da bi takvo što moglo zadesiti mene. Nisam ni u snu pomišljala da bi se našla na mjestu te prijateljice. "Dogodilo se njoj, ne meni."
Kad su se vratili s plesa nastavili smo čavrljati sve do trenutka kad on nije rekao:
ON: "Bi li se ti uvijedila da te sad nešto pitam?"
JA: "Naravno da ne. Pitaj samo što hoćeš..." (...jer ja nemam predrasude...)
ON: "Bi li htjela možda zaplesati samnom?"
JA: (sekunda ili dvije) "Uf cijelu sam večer plesala i dobila žuljeve od cipela..."
ON: "U redu. Rekla si da slobodno pitam..."
JA : "Da, naravno... Možeš pitati, nije problem. "
Izrekla sam takvu jadnu laž, gledajući ga u oči i ne trepnuvši, da mi ne bi ni dijete povjerovalo... A njegov pogled rekao mi je sve: "Razumijem te, imaš problema s prihvaćanjem drugačijih ljudi..." I ja sam se ojećala užasno praveći se da je sve ok. Jer mi je on rekao da je ok. Zacijelo je bio razočaran u mene; možda je vidio u meni, u mom pogledu poglede neprihvaćanja stotine drugih ljudi. I bilo mi je žao. I žao mi je.
Sad je kasno jer ne mogu više to ispraviti.
Život nas na tisuću načina stavlja na kušnje i ispituje. Ja ovu kušnju nisam prošla.
Nekoliko mjeseci kasnije vidjela sam ga savim slučajno u jednom kafiću u koji je došao s prijateljima iz udruge invalida. Nije me primjetio. Razveselila sam mu se - kao poznatom licu - možda bi to popravilo njegov dojam o meni i možda bi se on razveselio meni kao novostečenoj prijateljici ili poznanici, no nismo se ni pozdravili jer me on zapravo i nije primjetio, a ja nisam išla do njega da popričam s njim...
- 19:39 -
petak, 27.06.2008.
Baki V
Danas je točno 2 mjeseca od tvog samoubojstva. Čini mi se da te nema već stoljećima. Ubrat ću u vrtu crvenu ružu, onu koju ne ubirem nikad, koju ljubomorno čuvam i odnijeti je tebi na grob. Ako stanem i sjetim se svega neka će me neobjašnjiva sila pritiskati u grudima i osjećat ću se loše.
Preplavit će me tuga, možda čak i očaj...
Nekad u životu, kad vidim da raspravljanje o nečemu vodi začaranom krugu, jednostavno prihvatim neke stvari kako jesu, jer razglabanje o njima neće pomoći. A opet neke stvari jednostavno mi nedaju mira...
Stvorila si zavjesu misterije i uzrok svoje smrti odnijela sa sobom u grobnu tišinu.
Pitam se, ako si negdje gore, ili sveprisutna oko nas, je li ti sad lakše, osjećaš li se bolje, muče li te one zemaljske brige ili si jednostavno sretna ploveći na oblaku spokoja...?
Uvjerena sam - da je tvoj očajni čin bio zapravo vapaj u pomoć...ili jednostavno bijeg od svega?
Tisuću pitanja, a ni jednog jedinog odgovora.....
- 14:40 -
utorak, 24.06.2008.
Strahovi bujne mašte
Ulazim u sobu u kojoj sjedi djevojčica u stilu Samare iz Kruga 1. Ima veliku nadmoć. Želim pobjeći, ali se bojim da ona to ne shvati... Zapravo ju poistovjećujem s bakom i sada me ona ne pušta....mučim se i okrećem..
Otvaram oči. U sobi mrkli mrak. Bojim se. Moram do wc-a, ali se ne usuđujem. Pogled skrećem prema prozoru, skamenjena u krevetu ne mičući se,a u sobi tek lagani tračak svjetlosti. Vruće mi je i osjećam da sam mokra zajedno s krevetninom. To se ne događa često...
Mislima strašim samu sebe - zamišljam da mi baka stoji ispred prozora i gleda unutra, u mene. Jedva da dišem, ne želim naznačiti da sam budna, ne želim da zna da sam budna...zatvaram oči ne mičući se još uvijek, skrećem misli na nešto lijepo...misli nešto lijepo, misli nešto lijepo...
Jutro je već odavno i budim se umornija nego sam legla, iscrpljena i sva pod dojmom ove noćne more.
Jučer ista situacija. Počela sam se užasno bojati. Kad ostajem sama u sobi gasim svjetlo i skrivam se pod pokrivač. Osjećam se poput malog djeteta zatočena u strahu od "babaroge".
Nekako me umor svlada i uspijem zaspati, ali se bojim, još uvijek se bojim...
Na sprovodu moje bake, prije samog pokopa ljudi su dolazili do lijesa, posvetili je svetom vodom i dodirnuli je...sjećam se jedne žene koja ju je primila za rame i pomilovala lice s toliko ljubavi, baš kao da je živa, kao da je njeno dijete koje ona mazi i tješi... Rekli su mi da mrtvog treba dodirnuti, da ga se onda ne bojiš, da nisi više u strahu - To sam učinila kad mi je djed umro. Dotakla sam njegovo lice - ono je bilo tako hladno, a ja sam očekivala život i toplinu.
Znala sam preobro taj osjećaj i samo sam zapanjeno gledala ljude koji su baku dodirivali baš kao da nije uopće mrtva i ni najmanje hladna..
Ja sam samo gledala u njeno lice proučavajući je i ne shvaćaju zbilja da tu leži osoba jer ničeg živog više tu nije bilo. Njenim tijelom nije više kolao život...
Nekako u svom tom praznovjerju pomišljam da sam je možda ipak trebala dodirnuti - tako da se je više ne bojim, umjesto da sada svoju baku u mislima i bujnoj mašti pretvaram u zombija koji obilazi moju kuću i prati me kroz prozor čekajući ma i najmanju priliku da me obuzme i zavlada mnome.
Zbilja počinjem polako ili ludjeti ili vjerovati u nešto paranormalno...
Sestra moje bake prilično je bolesna i prije nekih 2 - 3 mjeseca počela je polako da gubi svijest o sebi. S obzirom na to da je teško bolesna, njeni joj ukućani nisu htjeli reći za smrt moje bake jer su smtrali da bi joj to saznanje dodatno utjecalo na ionako krhko zdravlje.
Sve bi bilo sasvim ok i normalno da nije mojoj kumi, koja joj je došla u posjetu uputila ovakve riječi:
Bakina sestra: "Sad sam jedva ustala i jako sam ljuta."
Kuma: "Zašto?"
Bakina sestra: "Pa ova leži tu kraj mene i neće da se makne..."
Kuma: "Tko leži pokraj Vas? Nema nikoga u sobi osim nas dvije..."
Bakina sestra: "Zar ju ne vidiš, Kata leži tu! Reci joj neka se makne!"
...mojoj kumi prolazi jeza po leđima...
I postoji li tu logično objašnjenje?
Ja smatram da je bakina sestra jednom nogom na ovome, a drugom na drugome svijetu i da može vidjeti likove/duše/obrise(?) ljudi koji su umrli...
Mamino objašnjenje bilo je "...da možda bakina sestra osjeća da nje više nema..."
Bilo kako bilo strah me ostati samom...
- 09:01 -
subota, 14.06.2008.
My Immortal - Evanscence
*danas sam i sretna i tužna
danas sam nemirna
riječi ove pjesme bolje će opisati ono što osjećam, nego bih ja to sama znala
I'm so tired of being here
Suppressed by all my childish fears
And if you have to leave
I wish that you would just leave
'Cause your presence still lingers here
And it won't leave me alone
These wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There's just too much that time cannot erase
[Chorus:]
When you cried I'd wipe away all of your tears
When you'd scream I'd fight away all of your fears
And I held your hand through all of these years
But you still have
All of me
You used to captivate me
By your resonating light
Now I'm bound by the life you left behind
Your face it haunts
My once pleasant dreams
Your voice it chased away
All the sanity in me
These wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There's just too much that time cannot erase
[Chorus]
I've tried so hard to tell myself that you're gone
But though you're still with me
I've been alone all along
[Chorus]
- 14:46 -
petak, 06.06.2008.
Baki IV
koji li je apsurd napisati crticu iz djetinjstva u kojoj je glavni akter moja baka (a tih je crtica jako malo - možda desetak - ako ne i manje ) i to samo nekoliko dana prije nego li se ubila? razmišljala sam o toj crtici i prije, ali tek sam je onda uspjela sastaviti.
Koliko je nevjerojatno da na kućnom telefonu, pod popisom poziva, još uvijek stoji tvoj broj - jer si zvala nekoliko dana prije smrti - ?
O Bože moj, kako li si samo mogla reć susjedu da je to posljednje pivo koje je popio kod tebe samo 2 dana ranije? Zapravo, i bilo mu je posljednje pivo popijeno kod tebe.
Zar si bila toliko očajna i jadna ili toliko poremećena i bolesna?
A opet - sve si napravila i obavila da bude kako treba. Napravila spomenik na groblju i otišla kod frizerke, a zatim mirno čekala tu prokletu nedjelju...možda s nestrpljenjem i laganim uzbuđenjem...znala si da ćemo te posjetiti, ali nisi znala
koliko će potrajati dok te konačno ne spreme u drveni sanduk. Hladnokrvo promišljeno i proračunato, a opet tako tužno i nesretno.
Ne izlaziš mi iz misli, ne izlaziš mi iz suza, ne izlaziš mi iz kajanja ni iz savjesti...
I svaki put vraćam se na isto i svaki put ti si mi tema...a osjećam kao da je prošlo more vremena..
Uskoro će mi rođendan - pronašla sam tvoju prošlogodišnju čestitku. Iskreno, hvala ti.
- 16:17 -
