subota, 28.06.2008.
Predrasuda - moj grijeh
Za sebe sam uvijek mislila da sam otvorenog uma i bez predrasuda. No u teoriji je sve uvijek savršeno, dok su praksa i stvarni život nešto potpuno drugačije.
Ne bih ni pisala o ovom za mene ne ponosnom događaju, da me nije neki dan zabljesnuo poput munje, vizualizirao se pred očima i čula jeku razgovora poput flashbacka u ušima.
Prije nekih godinu dana bila sam na svadbi. Sjedila sam za stolom gdje su pretežno bili mlađi. nemalo sam se iznenadila, kad sam shvatila da preko puta mene sjedi mladić ne viši od 150 cm i još k tome djelomično paraliziran. Uglavnom, vjerojatno je u djetinjstvu prebolio neku bolest pa mu je to paraliziralo ruke koje uopće ne može u potpunosti normalno koristiti ili je takav od rođenja. Bilo kako bilo on se odlično nosi s tim i uspjeva biti poprilično samostalan. Može primiti čašu prstima i piti, jedino mu mali problem stvara rezanje hrane...za ostalo ne znam.
Uglavnom - nakon svih ceremonija i fromalnosti društvo se pomalo opustilo. Počeli smo pričati, a i oko njega su bili zapravo njegovi prijatelji tako da nekih neugodnih situacija i nije baš bilo. Jedino mi ga bilo pomalo žao što je, naravno uvijek diskretno, morao nekoga zamoliti da mu ili približi čašu ili stavi hranu na tanjur.
Vidjevši to odlučila sam da mu, bez da prethodno nekoga moli, približim čašu ili stavim hranu na tanjur i narežem meso kod večere. Teška srca priznajem, ali htjela sam se predstaviti kao super zabavna djevojka, vesela i pozitivna koja se zna zabavljati i voli plesati.
Ispostavilo se da i on voli plesati pa je, negdje pod kraj večeri, pozvao svoju prijateljicu da zapleše s njim. Ja sam promatrala taj njihov ples i mislila sam kako je lijepo od te prijateljice što pleše s njim - mada mi se više činilo da je to učinila iz samilosti... Činilo mi se kao da ona svom dragom šalje očajavajuće signale i da jedva čeka da završi ta muka od plesa. Gledala sam ja to sa strane ni ne pomišljajući da bi takvo što moglo zadesiti mene. Nisam ni u snu pomišljala da bi se našla na mjestu te prijateljice. "Dogodilo se njoj, ne meni."
Kad su se vratili s plesa nastavili smo čavrljati sve do trenutka kad on nije rekao:
ON: "Bi li se ti uvijedila da te sad nešto pitam?"
JA: "Naravno da ne. Pitaj samo što hoćeš..." (...jer ja nemam predrasude...)
ON: "Bi li htjela možda zaplesati samnom?"
JA: (sekunda ili dvije) "Uf cijelu sam večer plesala i dobila žuljeve od cipela..."
ON: "U redu. Rekla si da slobodno pitam..."
JA : "Da, naravno... Možeš pitati, nije problem. "
Izrekla sam takvu jadnu laž, gledajući ga u oči i ne trepnuvši, da mi ne bi ni dijete povjerovalo... A njegov pogled rekao mi je sve: "Razumijem te, imaš problema s prihvaćanjem drugačijih ljudi..." I ja sam se ojećala užasno praveći se da je sve ok. Jer mi je on rekao da je ok. Zacijelo je bio razočaran u mene; možda je vidio u meni, u mom pogledu poglede neprihvaćanja stotine drugih ljudi. I bilo mi je žao. I žao mi je.
Sad je kasno jer ne mogu više to ispraviti.
Život nas na tisuću načina stavlja na kušnje i ispituje. Ja ovu kušnju nisam prošla.
Nekoliko mjeseci kasnije vidjela sam ga savim slučajno u jednom kafiću u koji je došao s prijateljima iz udruge invalida. Nije me primjetio. Razveselila sam mu se - kao poznatom licu - možda bi to popravilo njegov dojam o meni i možda bi se on razveselio meni kao novostečenoj prijateljici ili poznanici, no nismo se ni pozdravili jer me on zapravo i nije primjetio, a ja nisam išla do njega da popričam s njim...
- 19:39 -
