nedjelja, 16.11.2008.
Jedan od gorih dana
Dan kad sam zaključila da nedjelju definitvno mrzim više nego ponedjeljak.
Počelo je uobičajenom pomoći u kuhinji. Atmosfera između dviju ženki u kuhinji polako se zahuktavala. Postalo nam je tijesno, a posude su s vremena na vrijeme malo bučnije stavljane na svoje mjesto ili u sudoper... Pretjerala sam s ledom u piću pa sam naravno morala "platiti dug". Cijelo sam prijepodne posezala za maramicama, šmrcala i kihala...dok to nije preraslo u invaziju kihanja. U takvom razdražljivom stanju dočekala sam poslijepodne. Dan nisam iskoristila ni zašto.
Na tv-u kao za inat vrtile su se reklame o raznoraznim pomagalim protiv prehlade i gripe. U jednoj takvoj reklami zapao mi je u oči ljubavni par. Sjedili su zavaljeni u naslonjač dok je dragi dragu nudio napitkom, da brže ozdravi. Poželjela sam i ja svoj vlastiti kutak pod ovim Suncem. Pomislila sam kad bi se to konačno moglo ostvariti i računica mi je rekla - u najboljem slučaju za 6 godina! To me bacilo u očaj, jer sada živim u najboljim godinama koje mi prolaze u očekivanju svoje slobode i samostalnosti. Koga to ne bi natjeralo da se razboli od očaja?
Iznervirana savjetima "što bi mi puuuno pomoglo" otišla sam u sobu, spustila žaluzine i upalila tv. Nizala se slika do slike, no film nisam pratila. Ugasla sam tv i okrenula se u mraku sobe. Zaspala sam u dva pokušaja u kojima su me propudili sasvim obični, nimalo glasni zvuci - otvaranje vrata u hodniku i škripa ograde. Očekivala sam nekog i to me izluđivalo.
Zaspala sam, činilo mi se, tek na tren.
Otvorila sma oči u tu tminu i odjednom se osjetila tako usamljenom, jadnom i nesretnom da mi nije bilo do života. Suluda ideja - da popijem šaku tableta - prohujala mi je kroz misli. Sve me boljelo i nisam imala ni najmanje želje ni volje da još jednom ispušem nos ili kihnem. Osluškivala sam zvukove u dnevnom boravku. Sve je zvučalo tako spokojno. Tu idilu mogu narušiti samo kasni poslijepodnevni bučni gosti koji uzdrmaju cijelu atmosferu i sve nas dižu na noge u našim nastojanjima da ih što bolje uslužimo, a onda odlaze ostavljajući za sobom odvratni miris cigareta, gomilu suđa i nered.
Ne volim nedjelje jer uvijek svojim sunčanim ozračjem toliko toga obećavaju, a prvim sumrakom ubijaju uhite, želje i iluzije.
- 18:55 -
petak, 07.11.2008.
Slike u jednom
Odlučila sam posjetiti bakinu sestru - koja je još nedavno bila stup jedne velike obitelji,a sad više nije. Bolest ju je pobijedila.
Željela sam da ju vidim, možda i po posljednji put,ali živu.
Došla sam u kuću tih ljudi. Dugo nisam bila tamo. Obnovili su kuću poprilično pa sam pogledom kružila uspoređujući svoja sjećanja s novouređenim. Navrle su mnoge uspomene jer sam kao dijete često bila gost u toj kući. Možda je prošlo i nekoliko godina od kako nisam kročila u tu kuću.
Prošla sam kroz kuhinju u hodnik pa putem sobe. Pogled sam tek milisekundu skrenula ulijevo i ugledala prilično neobičan (bizaran?) prizor. Vrata wc-a bila su širom otvorena, a suprug bakine sestre sjedio je na wc-u i obavljao nuždu. Brzinom munje skrenula sam pogled i pošla u sobu. Zanemarila sam taj prizor kao da se nije ni desio. A bit će popriličnih prizora u ovo postu.
Kročila sam u sobu. Očekivala sam da će me zapuhnuti miris bolesti, ustajalog zraka i nečeg nehigijenskog, no toga nije bilo. Vladao jest neki miris u sobi,ali ne toliko težak da ne bi bilo moguće boraviti u sobi. Soba je djelovala skučeno. Ormari su okruživali krevet koji je bio u središtu sobe. Tik do kreveta bilo je poslagano nekoliko stolica. Nagovještale su da služe posjetiteljima ove bolesnice. Mogla sam zamisliti siluete starih susjeda koje dolaze ovamo ubiti vrijeme tzv. "posjećujući bolesnicu",a zapravo jadajući se o svojim svakodnevnim boljkama, kao da je njima tisuću puta teže, nego ovoj jadnici kojoj su četiri zida sobe cijeli svijet.
Pozdravila sam staricu i blago joj se osmjehnula. Ne znam dali me prepoznala jer mojoj posjeti nije pridavala nikakvog značaja. Nije odavala zapravo nikakve znakove, osim što je pomalo djelovala zbunjeno i izgubljeno. Sjela sam na najudaljeniju stolicu.
Starica je sjena one žene koju sam nekada poznavala. Ležeći u tom krevetu djelovala mi je nekako mršavo i sitno s upalim obrazima...Sjedila sam nijemo na tom stolcu s nekim blago telećim osmjehom. promatrala sam tu ženu bespomoćnu poput malog djeteta i žalila ju. Toliko mi je žao što se takve ljudine pune srca i ljubavi za sve u životu kažnjavaju zbog dobrote na taj način. Toliku patnju teško je gledati.
U međuvremenu u sobu je ušao i suprug te starice. I on je "bolestan" pa po cijele dane leži zajedno s njom u krevetu - a i više s toga jer je potrebno da netko bude s njom. On bi rađe bio negdje drugdje i koristi svaku priliku da barem na kratko pobjegne iz te sobe. Ne krivim ga. Sigurno je i njemu dosta, ali to su mu možda i zadnji trenuci s voljenom ženom... Legao je na krevet u odjeći. Posteljina na njegovoj strani požutjela je od nečistoće. Nagnuo se prema zdjeli, odhvatio mali keksić i gurao ga starici u usta na svu silu - "jer on zna da ona hoće" dok se jadna starica zatvorenih ustiju borila protiv prisilnog uguravanja sadržaja kojeg nije htjela u ustima. Odustao je. Ubacio keks sebi u usta i muku mučeći objema bezubim čeljustima mrvio keks u namjeri da ga pojede. On zna što je fino.
Starica ima pelene, no često, kad je pri zdravom razumu, odbija vršiti veliku nuždu u pelene pa ju onda suprug stavlja da to obavi na stolici u kantu. ne znam kako to izgleda - nisam htjela dočekati taj prizor.
Izašla sam iz sobe. i više se nisam vratila u nju.
Pokucala sam na vrata sobe pokraj. To je dječja soba staričinih praunuka.
Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je ulazak u tu prostoriju bila kobna pogreška.
Ta su djeca čudo svemira koliko su sposobna napraviti nereda, buke i galame - i podnjeti batine - samo da bi privukla nečiju pozornost. Mama je za to priliku uz sebe imala palicu za mlaćenje muha - koja je poslužila mlaćenju neposlušne joj dječice. Koliko je samo bijesa i iscrpljenosti i ogorčenosti isijavalo iz te žene dok ih je udarcima pokušavala smiriti i u međuvremenu smireno vodila razgovor samnom. To je bilo tragi-komično. Umjetnost.
Shvatila sam i da ta ista dječica imaju uši - ne uši za slušanje, nego UŠI kao nametnike u kosi. Svako malo bi starijem sinu "pokupila" koju gnjidu s glave i stavljala na papir od čokolade čije je sadržaj (skupljene gnjide s kose starijeg) mlađi netom prije porasipao po krevetu, podu...ma svugdje.
Ispričala sam se toj snahi i bezglavo izjurila iz sobe.
Uletila sam u kuhinju i požurivala mamu ne bi li uspjele pobjeći prije dolaska ovim malih živana.
Namjera mi nije uspjela jer mama nije čula zvono za uzbunu.
Za kaznu - dobila je mušteriju kojoj će ošišati kosu na kraće - da bi snaha lakše ikorijenila nametnike iz kose svog dječačića.
Koje li noćne more. Došla sam kući i ubacila se u kadu pokušavajući isprati sve te nemile dojmove i slike sa sebe i iz svoje glave.
- 18:47 -
