srijeda, 30.07.2008.
Baki VI
Osjećam kao da prolazim kroz razne emotivne faze od bakine smrti.
Nikad nisam baš istinski doživljavala tu osobu kao osobu već sam je uvijek uzimala "zdravo za gotovo" i nije mi jasno zašto me sad njezino odsustvo toliko muči i njezin lik stalno progoni.
Nekako osjećam kao da mi tek sada dolazi do mozga da je nema i tek me sad tuga svladava. Ne mogu si pomoći, već sam dosadna sama sebi jer ponovo otvaram ovi temu i ovo poglavlje za koje sam mislila da polako ostavljam iza sebe.
U onim danima, nakon njene smrti kao da sam se emotivno smrznula. Bila sam tužna i plakala i mučila me njezina nasilna (jer ne mogu reći da je bila blaga ili spokojna) smrt, no emotivno nisam osjećala da je nema. Bila sam "prazna". Znala sam da je nema, ali nisam osjećala da je nema.
Nakon nekog vremena, kad bi se sjetila njezine smrti i njezinog čina, došlo mi je da razbijem sve oko sebe od jada i od bijesa. Jasno mi je da stvari ne mogu zamijeniti ljudi, ali ona je prije tog kupila nov krevet, uredila prostorije u kojima je živjela; nije bila u neimaštini i nije se mogla požaliti da joj nečega, u materijalnom smislu, nedostaje. Ni te joj stvari nisu pomogle da se veseli bar nečemu. I na kraju, sve joj to nije značilo ništa. Sad se lešinari otimaju oko toga, a to je posljednje što je htjela.
Danas me opet svladava tuga, suze mi se sljevaju niz lice, plačem po ulicama, saginjem glavu, skrivam oči.
Čini se da polako dolazim na svoje i postajem i emotivno svjesna da nje više nema. Nisam mislila da će me toliko pogoditi sve to i da ću svako malo njen lik (lik koji počinje da bljedi) vidjeti pred očima. I sad mi nedostaje više nego ikad, i sad bih učinila sve one stvari koje nisam učinila nikad, i sad bih sve...
Mislila sam da je to iza mene, a opet me zapljusnulo poput hladnog morskog vala i razlilo se po obali nemira...
I opet pišem o tome, vrtim staru ploču. Čini se da je nema stoljećima, a tek je nekoliko treptaja okom prošlo od svega.
- 15:38 -
subota, 26.07.2008.
Sand in my shoes
Nakon 5 dana idile na Jadranu opet sam doma.
Bilo mi je nekako toplo pri srcu vidjeti te poznate ulice mog grada, projuriti tim cestama bez straha... Bojim se autoceste zbog svih tih nesreća što se događaju pa tako uvijek ostajem cijelim putem do odredišta budna očiju širom otvorenih, a i djelomično zbog uzbuđenja...
Vratili smo se prilično kasno; sretna što sam doma, iako je bio mrkli mrak, na brzinu sam prošpijunirala kako napreduju radovi u dvorištu...
probudili smo roditelje, dali ima prigodne suvenirčiće i ušla u sobu...željna tog samo mojeg kutka, a soba u takvom kaosu - madrac izvučen iz kreveta, svježe oprana posteljina čekala je sa strane, a ja toliko umorna da bih zaspala i na onim daskama na krevetu...To mi prilično rastužilo...
Probudila sam se uz ranojutarnju kriku i viku roditelja. Na žalost.
Nakon toga buđenje je obavila mama...Ustala sam i pala u depresiju, a da nikakve depresije uopće nije ni bilo u mojoj sobi. Suze su mi navrle na oči, a već dugo nisu...ne od posljednji put kad sam eruptirala poput Vezuva.
Požalila sam što sam doma. Dok sam raspremala kovčege pjevušila sam pjesmu od Dido, a nije mi bilo do pjesme.
"Two weeks away it feels like the whole world should've changed
But I'm home now
And things still look the same
I think I'll leave it till tomorrow to unpack
Try to forget for one more night
That I'm back in my flat on the road
Where the cars never stop going through the night
To a life where I can't watch sunset
I don't have time
I don't have time"
Hodala sam kao slijepac godinama uokolo dok konačno nisam progledala i shvatila.."moram pobjeći što dalje i što prije odavde". Dalje se od toga nisam makla.
Moja mama je užasno živčana osoba i svu je tu živčanost prenijela na mene. To već traje godinama. U posljednje vrijeme ne mogu više biti u njezinoj blizini jer eksplodiram - drugačije se ne znam niti mogu obraniti. Tjera me do ludila, a ja želim biti topla i draga osoba, a ovako svojim ispadima trujem ljude oko sebe. Postajem ista ona.
Mislim, da bih daleko od nje mogla zaživjeti nekim normalnim i smirenim životom, daleko od pritiska da nešto moram raditi da bi sve bilo u redu.
Volim kad je sve u kući čisto. To voli i ona. Ali ja to ipak u posljednje vrijeme volim više. Možda postajem luda i bolesna. Možda ni nikad neću moći stati s takvim manijakalnim čišćenjima i održavanjima kuće u blistavom sjaju. Možda će stvari postati još gore.
Mislim da postajem poput nje. A ne želim biti poput nje.
Želim živjeti daleko, organizirati svoje vrijeme onako kako meni to odgovara, opustiti se, biti sretna, uživati u životu... Mislim da se čaša polako puni i mislim da nisam više sposobna stalno slušati prigovore i jadanja da je "tata učinio ili rekao ovo ili ono" , da je "brat ne radi ništa i da ima ovakve ili onakve prijatelje"...
Svaku svađu, osim što je osobno čujem, moram još poslušati i s mamine perspektive jer se ona nekome mora izjadati, jer meni kao da nije dovoljno teško što se svađaju ili što znam da će tata otići u najbližu birtiju i što ćemo strepiti kakav će cirkus prirediti kad dođe doma KAD dođe, ja sve to moram da apsorbiram i opterećujem se psihički do maksimuma.
Volim svog tatu. On je razumno biće - samo stvari koje ga muče rješava pićem. Sad više ne toliko često koliko je to bilo u djetinjstvu, ali znam da ponekad stvari koje ga muče utopi u čaši. Njega mi je žao. Ako ja jednog dana odem -ako odem - može se dogoditi da se raspadne cijeli sustav koji nas poput riba u mreži drži na okupu. Svjestan je da mama polako ulazi u svoj svijet, živi po nekim svojim normama "kako bi trebalo da bude", prilično ograničeno i ubija samu sebe...polako.
Već sam nekoliko puta natuknula da razmišljam o odlasku. Ne direktno,ali tata mi ipak nije idiot. Iz naših razgovora shvatio je - barem tako mislim - da mi je dosta maminog utjecaja i načina na koji njezini ispadi djeluju na mene. Željela bih konačno biti spokojna bez nekih nervoza, pritisaka i strepnji...
Skrenula sam s ceste i našla koš smeća pun zbrkanih misli.
Isprika čitateljima...
- 18:32 -
petak, 11.07.2008.
The way I am
Jadna li sam. Imam nekoliko sitnih ispita koje moram položiti. I sve ih ja shvaćam tako olako. Pa proći ću, nekako će biti... I onda s vremena na vrijeme dobijem pravu pljusku u obraz toliko snažnu da me sram još stoljećima. Išla sam danas na ispit kod jednog prilično uglednog profesora - na sreću jer nisam stigla sve naučiti. Mislim u sebi "kako drugi, tako i ja.." Idem na tu prokletu sreću, stišćem krunicu u ruci, izmolila već sto očenaša, zaklinjala i obećavala svemoguće i nemoguće, ali prolaz nisam izmolila. Sram me je. Koliko ljudi uči kao ludo iz knjiga od tristo stranica i više, a ja ne mogu prožvakati nekih 100 stranica jadne skripte. Imam vremena, stignem ja to...dok se na kraju ne nađem u totalnoj panici, izgriženih noktiju do krvi i poluprospavane noći... Nisam prošla taj ispit na sreću, nisam ga htjela na muljanje...
Profesor je bio "duša od čovjeka" - upisao odjavu ispita i rekao:"...djevojke idući put se spremite malo ozbiljnije.." Izašla sam posramljena van iz njegovog kabineta, a najgore tek slijedi...
Došla sam doma i javila svom dragom tati da njegova mezimica, u koju polaže toliko nade i kojoj vjeruje, nije prošla ispit zbog vlastite ljenosti.
Ne bi mi bilo toliko žao da sam učila, ali nisam i znala sam - svaki ispit u koji ne uložim puno truda i vjere (osobito malo zahtjevnjiji) neću proći -
I kakvu sliku ima taj profesor o meni? Ja uvijek nekako proguram sve to i ne mučim se previše, nekako mislilm da oni to sve zaborave i da se ne muče previše kakvi im studenti dolaze...ali taj osjećaj - to je jedan od najgorih osjećaja...
Osjećaj stida, osjećaj srama i osjećaj da sam iznevjerila nekoga tko je vjerovao u mene - mog tatu.
I što mi sad znače sve te moje misli "..sad ću se stvarno potruditi, učit ću, proći ću sve ispite, bit ću uzorna studentica.." kojima se tješim, kad znam da ću se ovih nekoliko dana smucati po kući pognute glave i neću se usuditi nikoga pogledati u oči..osobito ne roditelje, da ne bih vidjela razočaranje na njihovim licima. Žao mi je i razočarana sam i sama. No nikad se nisam promijenila i učinila nešto da se popravim. Osciliram između ispita koje prolazim i neuspjeha kada padam. Ovih mjesec dana nisam pružila roditeljima nikakvu pozitivnu stvar - sama odustajanja od ispita...
nekako uspijem i izguram sve to, ignoriram neuspjehe kao da ih ni nema, tješim se idućim rokovima kada "...će sve biti bolje.."
Ponekad se istinski zastidim koliko malo držim do sebe, koliko ne zaslužujem tu diplomu koja još čeka da ju primim u ruke.
Znam da neke stvari, kad se potrudim, napravim odlično i to znam da je to TO. No na žalost ipak je više stvari koje napravim (ili ne napravim uopće) krivo.
Ovo je poput rane - treba vremena da zacijelii da ponovo steknem kakvo takvo samopouzdanje i vjeru u sebe.
Voljela bih konačno obradovati ljude oko sebe i svojim trudom nagraditi ih za sve što su mi pružili i za dane kad su se nadali i vjerovali u mene...
Dok to vrijeme ne dođe ubit ću se poslovima i raditi sve i svašta da bih barem radom nadomjestila ono što učenjem ne uspjevam...
Žao mi je i isprike tu ne vrijede...
- 08:53 -
