petak, 11.07.2008.
The way I am
Jadna li sam. Imam nekoliko sitnih ispita koje moram položiti. I sve ih ja shvaćam tako olako. Pa proći ću, nekako će biti... I onda s vremena na vrijeme dobijem pravu pljusku u obraz toliko snažnu da me sram još stoljećima. Išla sam danas na ispit kod jednog prilično uglednog profesora - na sreću jer nisam stigla sve naučiti. Mislim u sebi "kako drugi, tako i ja.." Idem na tu prokletu sreću, stišćem krunicu u ruci, izmolila već sto očenaša, zaklinjala i obećavala svemoguće i nemoguće, ali prolaz nisam izmolila. Sram me je. Koliko ljudi uči kao ludo iz knjiga od tristo stranica i više, a ja ne mogu prožvakati nekih 100 stranica jadne skripte. Imam vremena, stignem ja to...dok se na kraju ne nađem u totalnoj panici, izgriženih noktiju do krvi i poluprospavane noći... Nisam prošla taj ispit na sreću, nisam ga htjela na muljanje...
Profesor je bio "duša od čovjeka" - upisao odjavu ispita i rekao:"...djevojke idući put se spremite malo ozbiljnije.." Izašla sam posramljena van iz njegovog kabineta, a najgore tek slijedi...
Došla sam doma i javila svom dragom tati da njegova mezimica, u koju polaže toliko nade i kojoj vjeruje, nije prošla ispit zbog vlastite ljenosti.
Ne bi mi bilo toliko žao da sam učila, ali nisam i znala sam - svaki ispit u koji ne uložim puno truda i vjere (osobito malo zahtjevnjiji) neću proći -
I kakvu sliku ima taj profesor o meni? Ja uvijek nekako proguram sve to i ne mučim se previše, nekako mislilm da oni to sve zaborave i da se ne muče previše kakvi im studenti dolaze...ali taj osjećaj - to je jedan od najgorih osjećaja...
Osjećaj stida, osjećaj srama i osjećaj da sam iznevjerila nekoga tko je vjerovao u mene - mog tatu.
I što mi sad znače sve te moje misli "..sad ću se stvarno potruditi, učit ću, proći ću sve ispite, bit ću uzorna studentica.." kojima se tješim, kad znam da ću se ovih nekoliko dana smucati po kući pognute glave i neću se usuditi nikoga pogledati u oči..osobito ne roditelje, da ne bih vidjela razočaranje na njihovim licima. Žao mi je i razočarana sam i sama. No nikad se nisam promijenila i učinila nešto da se popravim. Osciliram između ispita koje prolazim i neuspjeha kada padam. Ovih mjesec dana nisam pružila roditeljima nikakvu pozitivnu stvar - sama odustajanja od ispita...
nekako uspijem i izguram sve to, ignoriram neuspjehe kao da ih ni nema, tješim se idućim rokovima kada "...će sve biti bolje.."
Ponekad se istinski zastidim koliko malo držim do sebe, koliko ne zaslužujem tu diplomu koja još čeka da ju primim u ruke.
Znam da neke stvari, kad se potrudim, napravim odlično i to znam da je to TO. No na žalost ipak je više stvari koje napravim (ili ne napravim uopće) krivo.
Ovo je poput rane - treba vremena da zacijelii da ponovo steknem kakvo takvo samopouzdanje i vjeru u sebe.
Voljela bih konačno obradovati ljude oko sebe i svojim trudom nagraditi ih za sve što su mi pružili i za dane kad su se nadali i vjerovali u mene...
Dok to vrijeme ne dođe ubit ću se poslovima i raditi sve i svašta da bih barem radom nadomjestila ono što učenjem ne uspjevam...
Žao mi je i isprike tu ne vrijede...
- 08:53 -
