petak, 10.07.2009.
Pandorina kutija
Da, konačno sam diplomirala.
Gledajući unatrag nemam se baš čime pretjerano ponositi. To jest veliki uspjeh - za nekoga...ja se svojim postupcima baš i ne ponosim. Nisam bila najuzoritija, nisam čak ni previše dala sebe u to. Uložila sam možda 40% sebe u cjelokupno školovanje i moj index mi i nije baš neki ponos i dika. Danas sam pokupila i papire zajedno s potvrdom o diplomi. Big deal. Pregledala sam svjedodžbe iz srednje i nekako me je šarenilo tih ocjena malo potisnulo "nosem u pod". U svemu sam tome mogla biti puno bolja, ali nisam. To mi je u krvi, u horoskopskom znaku, u genima, u mojim kostima..gdjegod. Uglavnom svi su sretni ponosni mojim "postignućem" - ja nisam. That's life.
I sad kad sam na prekretnici života (po ne znam koji put) pitam se dal ću i na kraju svog života napraviti ovakav "rezime" s istim ovakvim nezadovoljavajućim učinkom? Hoću li i onda misliti da sam mogla postići bolje?
Dani su mi obojani prekomjernim nedostatkom sna i u iščekivanju ono ženske mjesečne muke koja me ovaj put pomalo zabrinula. Nije valjda da se i meni to dogodi i to nekoliko dana nakon diplome! Vještica ili ne, planirano ili ne - svi bi rekli da je to namješteno. Ne igram toliko prljavo. Uglavno - nema razloga za uzbunu, ali me sve to potaklo na razmišljanje.
Za vikend sam nakon dugo vremena izašla - tek na nekoliko sati. Na izlasku me ispratio pomalo pripit otac s bezrazložnim gnjevom i prijetnjom "da nećemo ući u kuću te večeri". Tako je i bilo. Na povratku kući dočekala su me zaključana vrata. Tu sam noć provela napola spavajući u autu gotovo promrzla. Mama nije prošla ništa bolje. Spavala je na trosjedu u ljetnoj kuhinji.
Bila sam nesretna i jadna - i ta me je noć podsjetila na bezbrojne noći u djetinjstvu koje sam zajedno s bratom i mamom provela vani, pod vedrim nebom, šuljajući se oko kuće i čekajući da pijan otac zaspi. Mogli smo ili ući u kuću (što nije bilo baš često, a ni preporučljivo) ili otići kod nekoga prespavati. I tako razmišljajući kome da odem i gdje da se ugrijem, shvatila sam da nemam gdje otići. Zapravo mogla sam nekoga moliti, ali nisam htjela iz ponosa i iz srama. Ne želim da itko sazna.
Sada tek shvaćam majku i koliko je "progutala" u životu da bi nas smjestila na sigurno - u tuđje, tople krevete.
Užasavala sam se tih noći i "pijanih noćnih uleta". Često smo pobjegli iz kuće - ili bili otjerani - i onda bi stajali vani, sakriveni u kutu susjedne kuće osluškujući gdje je otac, prati li nas možda ili je jednostavno mirno zaspao. Bilo je kasno, bila sam umorna, bilo mi je hladno i bilo je samo pitanje trenutka kad će mama odlučiti da je vrijeme da odemo nekome.
Scenariji mi je bio dobro poznat. Bilo je samo pitanje u kojem ćemo smjeru krenuti i kome pokucati na vrata. Moja mama je lavica i borac i dugujem joj puno u životu. Šteta je samo što sam to tek sada uvidjela.
Koliko čujem od drugih ljudi - ni mamina sestra ne prolazi najbolje. Za Novu je Godinu bačena u zid, a nedavne batine, umjesto nje, "pokupio je" šestogodišnji sinčić. "Bolje da udari mene, nego mamu" bile su riječi koje su izašle iz usta tog dječačića.
Nemam zaključka i ne znam kako pomoći. Moj život neće biti takav.
- 15:00 -
