nedjelja, 09.03.2008.
Crtica
Po ne znam koji put ulazi u sobu...da je bijesna jasno je već od jutra...ili možda od onog trenutka kad mene ugleda..ili ja nju...Isipa košaru riječi iz svojih usta čiji sadržaj me i ne oduševljava previše...ne obraćam previše pažnju na sadržaj njenih riječi, više je to način na koji kaže - nekad jednostavno više ne mogu -
...mrzi me...ne može me smislit...možda oboje,a možda ni jedno. Nije bitno koliko dajem - nekad manje - nekad više...nekad i nemam volje...nekad to nije ni važno...lijena sam,a ona svjetski patnik - rob svojih vlastitih neurona -
U meni se opet prelomi, posvađamo se, ali uzalud, ionako nikad shvatiti neće. Zatim na pričam s njom neko vrijeme - možda dan - dva...i opet je sve u redu, opet sve funkcionira. Pitam se samo dokle će to trajati. Kad se nakupi onda se slomim i isplačem. Povrijedi me, jako. Nakon toga želim biti što dalje. Poznajem joj svaki uzdah u detalje, pravi sam detektor za značenje takvih sitnica. Najbolja su subotnja jutra kad se budim s bukom energičnog pranja suđa ili sipanja otrova po kući s namjerom da ja to čujem. Nekad se mrzim što sam toliko u njezinoj blizini i što se ne mogu ograditi od nje. Običan sam slabić, a u mašti već dugo sanjam svoj stan daleko od nje i čekam taj trenutak kad ću konačno biti u mogućnosti otići odavde. Možda će mi nedostajati sve ovo - kuća, dom, krevet, moja soba..ne znam i ne mogu uživati u tome dok traje. Kad jednom odem, ako uspijem otići, više nema povratka na staro i sve će biti drugačije.
Ti mi puno značiš i sretna sam što te imam, no tvoji su snovi drugačiji, ti još trebaš odrasti,a ja otići.
- 13:43 -
