petak, 27.03.2009.
Bog voli životinje
Nisam više mogla gledati tu životinjicu kako ga bolest izjeda, a nitko mu ne želi pomoći.
Tu sam večer došla do mog zvekana i dala mu "napitak" od kojeg je trebao zauvijek zaspati i ne probuditi se ujutro.
Bio je žedan, popio je pripravak i sakrio se ispod drveta. Kao da je znao što sam mu učinila.
Bila sam tužna i osjećala sam se užasno loše. Sa strepnjom sam dočekala jutro.
Otišla sam ravno do prostorije u kojoj se nalazio očekujući najgore, a on me živ dočekao!
Bila sam sretna i nesretna u isto vrijeme. Pomirlila sam se sa činjenicom da više nije živ, a on me dočekao živahniji nego ikad.
Tu je večer bilo lakše. Učetverostručila sam dozu "napitka", dal mu da popije istovremeno se ispričavajući.
Jutro je osvanulo. Nitko od ukućana nije ništa komentirao..što mi je bilo čudno.
Ako se nešto dogodilo sa zvekanom, zašto svi šute?
Ponovo sam sa strepnjom otišla pogledati ga s mišlju da ga netko gore očito voli i da ću ga odvesti veterinaru, samo ako poživi.
Dočekao me na sve četiri.
Nakon nekoliko dana muke i sažaljevanja...kao iz vedra neba pala je jdna stotica pravo mi u džep i dala nadu.
Tog istog dana odvela sam zvekana veterinaru - dobio je injekciju i nekakav lijek i ŽIV je.
Doduše više me ne voli kao prije, čak me se i boji, ali je na putu ozdravljenja pa sam sretna barem zbog toga.
Još uvijek mu nosim omiljenu hranu i najfinije travke što ih ubirem svojim rukama.
Veselim se ljetu kada ću ga pustiti po cijelom dvorištu da skakuće i sam ubire najslađu hranu.
- 10:34 -
utorak, 17.03.2009.
Laka ti noć moj zvekane, snivaj lijepe snove i najslađa te polja u tvom novom svijetu dočekala.
- 19:25 -
petak, 13.03.2009.
Ovo nije happyending story
Imam tog kućnog ljubimca - sivog zvekana. Zapravo, nije kućni, a još manje ljubimac.
Pripitomio se prije nekoliko godina sam od sebe i živio sretno na slobodi - jer smo ga puštali van iz kaveza i jer je pasao zelenu travicu kad god je to poželio.
Osim toga uvijek - još i danas- nosim mu polovicu jabuke i narančastu mrkvu da se posladi. Da, drag mi je.
Prije nekoliko tjedana moj ga je otac "posudio" prijatelju na nekoliko dana da obavi "svoje bračne dužnosti".
Tada je moj otac odlučio da ga više i ne želi natrag "jer je star i jer će uginuti, a mi ga ne želimo klati, a ponajmanje jesti".
Bila sam tužna. Dva sam tjedana moljakala da mi se vrati moj ljubimac. Otac je bio neumoljiv.
Jednog dana sasvim iznenada posjetio nas je očev prijatelj i vratio nam zvekana. Bila sam presretna.
Dala sam mu jesti, nahranila ga jabukom i mrkvom i milovala ga od sreće.
Primjetila sam da je prilično smršavio, no znala sam da će se to popraviti samo od sebe i da će već on popuniti obraščiće.
Jedne sam nedjelje, uživajući tako u njegovom društvu i gledajući ga kako skakuće, primjetila nešto neobično na njegovoj dugoj sivoj uški. Kraste!
Od tog dana počinje moja noćna mora. Moj je zvekan očito "pokupio" neku boleštinu tamo kod tih ljudi. Dobila sam neke savjete kako ga izliječiti i pokušala - i upalio je. Sve dok se nije pogoršalo.
Nakon toga bezuspješno istražujem po internetu, pitam studente veterine i veterinare za savjet i za lijek...no odgovor se na kraju uvijek svodi na isto:
"Odvedi ga veterinaru."
Moji za to ne žele ni čuti - jer im se potrošiti nekoliko stotina kuna za mog zvekana ne čini razumnim, a najmanje potrebnim. I tako ja u mukama i jadima gotovo većima, nego i sam zvekan mučim i sebe i njega mazuckajući mu te kraste uljem, moleć Boga i nadajući se čudu, a čuda ni odakle.
I svakim mu je danom sve gore i sve se to širi...
I moj je jutarnji ritual isti - još uvijek mu nosim jabuku, još ga hranim mrkvicom, dajem mu finu klopu i vodu, promatram ga tražeći ma i tračak nade i opet na kraju dana padam u očaj i muku.
Ta nemoć prilično me opteretila pa i ne funkcioniram baš najbolje. Noću se ne usudim zaspati jer nikad nisam toliko umorna, a da me misli prije sna ne bi navele na zvekana. Nema mu pomoći - ja mu ne mogu pomoći.
Moja posljednja odluka vezana uz mog zvekana je eutanazija.
Želim ga uspavati tabletama za spavanje. Nekako se nadam da bih na taj način priuštila mu konačan kraj mukama jer drugog rješenja nemam.
A što ako to ne upali? A što ako ga samo dobrano ozlijedim iznutra i prouzročim mu još veće muke?
Ne želim biti ubojica.
Tablete su mi još uvijek kao posljednja "slamka spasa" - mada tu spasa nema. Priznajem (opet) - kukavica sam.
Još uvijek mislim pozitivno, još se uvijek nadam...
- 15:09 -
nedjelja, 01.03.2009.
Ah taj telefon
Svi smo jednom bili teenageri - to je općepoznato - pa tako i ja.
Nisam bila buntovnica. Bila sam malo emocionalno dijete osjetljivo na sve željno nečega i nešto...
Živjela sam u snovima. Oni su mi bili umjesto krute stvarnosti i utjeha samoći.
U moje doba nije bilo mobitela,a fiksni telefon bio je pojam - meni osobito.
Sjećam se kad smo i mi dobili telefon - jurila sam na svaku zvonjavu, gazila sve pred sobom samo da bih čim prije stigla do te famozne male "igračke" koja zvoni, a kad se javiš još netko s druge strane linije i znatiželja tko li zove...
Jednom sam na radiju čula neku reklamu - oni ludi brojevi - "škvadrofon".
Zanimalo mene šta je to pa ja zapamtila broj i nazvala. nazvala jednom, nazvala drugi put...i treći...
S druge strane linije čule se mnogo mladeži i svi su nešto pričali - no tada nisam dokučila doista šta je to.
Bila je sunčana subota - doručak na svježem zraku. Zvuk motora zaustavlja se kod našeg poštanskog sandučića
- poštar. Pojurila sam preuzeti poštu. Nekada su računi stizali na papiru, bez omotnice - pogledam ja - a ono telefnoski račun s popriličnom svotom. Noge su se mi odsjekle u trenu, a lice izgubilo boju kad sam račun nosila prema roditeljima.
Moj je otac vidjevši račun poludio te me natjerao u kuću. Otrčala sam u strahu i čekala.
Iz ormara je izvadio svoj kožni vojnički remen i udario po meni. Mlatio me njime po cijelom tijelu.
"Koga si zvala?!" - bilo je jedino što je htio čuti od mene. Nisam rekla ni riječi.
Remen je fijukao po mojem tijelu.
Sjećam se ogromne modrice na vratu i negdje na leđima...
Majka je u jednom trenutku doletjela i odvukla me u kupaonicu polijevajući mi modrice hladnom vodom.
Mlaćenje se nastavilo, a mene, mene više nije ni toliko boljelo...padale su mi samo suze...
Osjećala sam se poput demona koji čuči u meni i kojem nitko ništa ne može i zato me nije boljelo.
"Zaslužila sam kaznu, moram biti kažnjena." - bile su moje misli.
Batinjanje prekinuo je nenadani posjet tatinog prijatelja.
Batine su prestale. Fizički - nije me boljelo.
Ova priča ima svoj smisao.
Moja mala sestrična- 13 joj je godina tek - učinila je sličnu stvar.
Uzela je mamin mobitel i "nabila račun" u iznosu od tisuću i nešto kuna tek nekoliko dana prije Božića.
Ni ogrebotine. Nastradao je jedino mobitel - koji je završio u vatri.
Moja majka - bila je u posjeti te je čula što se dogodilo - bilo joj je žao pa je pozvala malu na "praznike" kod nas da bi joj nekako olakšala muke i da se makne iz "neugodne" atmosfere.
Strasti su se smirile i nekako je sve to prošlo...
Prije nekoliko tjedana majka je opet posjetila tu obitelj. Ista situacija, samo je račun ovaj puta bio za 500 kuna veći.
Ta obitelj nije imućna - majka radi kao krojačica i njezina je plaća malo manja od tog računa.
Je li batina doista izašla iz raja?
- 00:32 -
