Nisam više mogla gledati tu životinjicu kako ga bolest izjeda, a nitko mu ne želi pomoći.
Tu sam večer došla do mog zvekana i dala mu "napitak" od kojeg je trebao zauvijek zaspati i ne probuditi se ujutro.
Bio je žedan, popio je pripravak i sakrio se ispod drveta. Kao da je znao što sam mu učinila.
Bila sam tužna i osjećala sam se užasno loše. Sa strepnjom sam dočekala jutro.
Otišla sam ravno do prostorije u kojoj se nalazio očekujući najgore, a on me živ dočekao!
Bila sam sretna i nesretna u isto vrijeme. Pomirlila sam se sa činjenicom da više nije živ, a on me dočekao živahniji nego ikad.
Tu je večer bilo lakše. Učetverostručila sam dozu "napitka", dal mu da popije istovremeno se ispričavajući.
Jutro je osvanulo. Nitko od ukućana nije ništa komentirao..što mi je bilo čudno.
Ako se nešto dogodilo sa zvekanom, zašto svi šute?
Ponovo sam sa strepnjom otišla pogledati ga s mišlju da ga netko gore očito voli i da ću ga odvesti veterinaru, samo ako poživi.
Dočekao me na sve četiri.
Nakon nekoliko dana muke i sažaljevanja...kao iz vedra neba pala je jdna stotica pravo mi u džep i dala nadu.
Tog istog dana odvela sam zvekana veterinaru - dobio je injekciju i nekakav lijek i ŽIV je.
Doduše više me ne voli kao prije, čak me se i boji, ali je na putu ozdravljenja pa sam sretna barem zbog toga.
Još uvijek mu nosim omiljenu hranu i najfinije travke što ih ubirem svojim rukama.
Veselim se ljetu kada ću ga pustiti po cijelom dvorištu da skakuće i sam ubire najslađu hranu.
Post je objavljen 27.03.2009. u 10:34 sati.