petak, 31.10.2008.
Ne volim pisati o nekoj aktualnoj temi, jer, čini se, svi onda pišu o tome.
Ali osjećam se potišteno pomalo i uzbuđeno zbog Svih Svetih.
Ići ću na grob svoje bake. Još uvijek mi je teško pojmljivo da je ona zapravo mrtva, da leži ispod te kamene ploče i da je više nema. Nestvarno mi je... I rano je još. I često mislim - trebala bih biti bolja prema osobama koje volim, najlakše ih je izgubiti, najteže je promijeniti sebe - ali ono loše uvijek prevlada.
Nekako je lakše izderati se na nekog ili kolutati očima od muke. Najlakše.
Volim biti na groblju tih dana. Nekako kao da je to mjesto zaogrnuto posebnim velom spokoja, misterije i topline.
Te onaj poseban miris - miris cvijeća - cvijeće koje miriše na groblje. Osjećam se opijeno od toga. U meni budi poseban osjećaj strahopoštovanja, kao da siluete svih preminulih lebde u zraku oko nas, osjećam se bliže svim tim ljudima i osjećam ih. U obične dane - to su samo nadgrobne ploče išarane slovima i ukrašene slikama.
Najviše volim noću se iskrasti, kad već ljudi polako odlaze kućama i po ruku s dragom osobom prošetati tim alejama duhova, dok sa njihovih grobova pozdravljaju raznobojni plamenčići.
Ta noć za mene ima poseban čar - poput Božića. Samo što je tužno.
Svi moji dragi preminuli - laka vam zemljica i blaženi spokoj gdje god da jeste.
Mislim na vas...
- 13:45 -
nedjelja, 26.10.2008.
Mračno je u sobi
Pokušavam zaspati. Prije toliko željelnog sna pred zaklopljenim se mi očima nižu slike. Kao da biram film koju ću prije spavanja odvrtjeti. Padaju jedna na drugu tupo zvučeći. Tup udarac. Slika dvorišta moje bake. Ne! Ne želim stati na toj slici! U tom djeliću sekunde radnja filma se pokreće. Stražnja vrata na kraju dvorišta. Uska kamena stazica. Leđima sam okrenuta kući dok se polako kroz radnju filma stvaraju preostali dijelovi bakinog vlasništva. Ona kobna prostorija. Ulazna vrata. S velikim trudom zaustavljam film i tražim drugu sliku.
Nakon bakinog stravičnog odlaska često sam vrtjela takav ili sličan film u glavi prisjećajući se svih detalja te kobne nedjelje. Još mi odzvanjaju u ušima mamine riječi preko telefona..."...Baka se objesila.." Šokiran usklik, nevjerica i snažne navale jecaja, šakom prigušenih ustiju... Već neko vrijeme nisam prizivala u sjećanje na taj događaj, nisam nizala slike, nisam vrtila film..a sada se opet pojavilo sve to.
Došla mi je u snu. Sanjala sam; susjedi su pričali da se njezin duh pojavljuje noću oko kuće. Čekali smo - i pojavio se. Bilo je sablasno sve dok njezin lik njie postao stvaran i tako živ, da se više nisam bojala. Bila sam sretna što je opet mogu vidjeti, što je mogu čuti, što je živa - i što je tu. Bila sam sretna i bilo mi je lijepo.
Drugi san - prikazao mi je mog dragog djeda davno preminulog. Dvije, meni drage osobe, u istom snu. Sjećam se samo da sam na kraju plakala. Jecala sam od nesreće. Suze su mi zasljepile vid.
Probudila sam se s osjećajem da su mi kapci puni suza.
Mislila sam da sam preboljela i da polako zaboravljam - onako kako sam i mislila da će brzo biti, ali plačem. Još uvijek plačem.
- 22:44 -
srijeda, 22.10.2008.
Unknown
Već danima me muči nešto...Željela bih napisati novi posti, ali jednostavno ne mogu. Ne želim više kukati, a neke stvari ne želim reći na glas jer ih se bojim.
U krizi sam - dani su mi čudni.
Moja glumačka sposobnost dosegla je najvišu razinu. Lažem samoj sebi, lažem dragoj osobi i silim se na nešto samo da bi bilo bolje - da bi bilo sve u redu i sve po starom.
Bojim se da svoju dragu osobu prestajem voljeti. Svi oko mene puni su strasti i zaljubljenosti, gotovo da mogu osjetiti njihove emocije, a moje jadne još se od stida pokupile. Osjećam se prazno. To je kao da se udaraš u koljeno i pitaš "Boli li me to? Osjećam li to ili ne?" Nekako razmišljam da bi mi par dana izolacije dobro došlo i da bih shvatila da ga volim više od ičega, ali nemam snage za to. Zaboljelo me u srcu od same njegove izjave "..da mi može dati nekoliko dana, ako ih trebam samo za sebe..." Bojim se da bi to izazvalo krah, a to ne želim. Nije da sama na ovome svijetu ne mogu opstati, ali znam da ne želim provesti ni dana bez njega, a opet treba mi malo odmaka od svega. Svi naši otvoreni razgovori ostaju nedovršeni je je uvijek kasno i jer nisamo sposobni funkcionirati u tako sitne sate, a to me ubija. I dalje se pravimo da je sve u redu. On se doista trudi. Vidim to u njemu i po svakoj ma i najmanjoj sitnici koju čini jer sve čini s ljubavlju i za mene, a ja - ja nisam sposobna vratiti mu na isti način, ja sam njegov dužnik - sve što želi od mene je malo ljubavi, malo pažnje, trenutak samo za njega, a ja mu to ne mogu dati. ubija me ta tuga. Ubija me želja da poletim, da živim negdje daleko, da se maknem iz ovih utvrda. Želim slobodu od ograničenosti. Ne želim više glumiti. Želim da na mom licu bude osmijeh, a ne samo maska.
Želim da u mojim očima bude ljubav, a ne laž.
Mogu li to umjesto poklona poželjeti za Božić??
- 14:37 -
srijeda, 01.10.2008.
Suicide
Negdje otprilike u ranim godinama puberteta po prvi sam put pomislila na samoubojstvo. Mislim da je svatko barem jednom u životu pomislio na to.
U tom sam razdoblju bila sama u svom svijetu. Nisam imala prijatelje, nisam izlazila i vrhunac večeri bilo mi je slušanje top liste na radiu. Mada sam voljela te večeri. Zatvorila bih se u sobu, prigušila svijetlo, upalila tek noćnu lampicu i u toj atmosferi osjećala se dobro i potpuno. Nisam znala što je život jer ga nisam ni upoznala. Dobro se sjećam tog razdoblja.
Taj osjećaj usamljenosti. Zapravo nitko nije znao kakva sam uistinu. Danju sam bila ljuta na sve i svašta, a noću sam bila samo ja - malo, jadno, usamljeno biće. Roditelji nisu imali pojima o meni. Mislim da ni sad ne znaju. Možda sam vapila u pomoć, možda su me suicidalne misli tješile, možda je to bio moj spas.
U tom sam razdoblju upoznala jednu prijateljicu imenjakinju. Bila je nešto starija od mene. Pisala sam joj pisma. Sad kad se toga sjetim...to su sve bile jadikovke male djevojčice potrebne nekoga da je sasluša. Njoj sam jedinoj u pismu napisala o svojim samoubilačkim mislima. Odgovorila mi je, da se i ona osjećala isto tako i smišljala načine, ali je na kraju sve to prebrodila. Valjda to prođe s vremenom. I ja sam to prošla i proživjela.
Da sam u onome trenutku ipak bila toliko očajna i toliko usamljena, možda bi čak i napravila taj korak bliže i pustila se niz liticu života, no nekako to nisam napravila. I nije to bilo zbog drugih ljudi. Bila sam sebična i nisam razmišljala kako bi to utjecalo na moje roditelje. Jedno me ipak zanimalo - bi li im bilo žao... Sada znam kako bi im bilo.
Ono što je najgore jest to roditeljsko neznanje. Čini se da poznaju svoju djecu, a zapravo ne znaju ništa o njima. Možda bi se to razgovorom moglo riješiti, ali tko bi onda mislio da je potrebno djecu - pubertetlije prihvatiti kao odrasle i tako ih shvatiti.
Mislim da zapravo i ne bih smogla snage i hrabrosti dići ruku na sebe. Čini mi se da mi je samoubojstvo preostajalo kao nešto pozitivno, kao nada u životu, da može biti dobro, ako mi je zapravo jako loše. Kukavički prevedeno - uvijek imaš izlaza. No najlakše je zapravo pobjeći.
***
Osjetljivo sam biće. Mogla bih se i sad rasplakati ako bi slučajno otac povisio ton i izvikao se na mene. To me emotivno jako pogađa. No nekako se poslije toga osjećam jača.
Moje nagore razdoblje u životu bili su zapravo dani kad me ostavila moja prva ljubav. Još u djetinjstvu zaželjela sam točno takvog muškarca za kojeg ću se udati i ni jednog drugog. To još uvijek stoji. On je jedini imao sve kvalitete i sve vrijednosti koje sam željela od jednog muškarca i smatram da naći još jednom takvog u milijardama istih gotovo da je nemoguće. Bila sam presretna kad smo završili zajedno i moj je život napokon imao smisla. Imala sam zašto živjeti i više nije bilo pitanje samo toga kako se ja osjećam. Nemam pojima kako je on skupio hrabrosti i prekinuo svaku vezu samnom. nekako me nije u početku toliko pogodilo, ali je s vremenom postajalo sve gore. Bilo je samo pitanje vremena i eventualno načina - kada ću i gdje zauvijek zaklopiti oči. Ni tih dana moji roditelji nisu imali pojima kako mi je. Osjećala sam se poput malog bića sakrivenog u unutrašnjosti moga bića koje je svijet promatralo kroz očne duplje neke maske ljudskog oblika. I tad me iz svega toga izvukla neka nepoznata osoba s kojom sam komunicirala preko sms-a. Nikad ju nisam upoznala, ali dala je mom životu smisao za život. Dala mi je snagu. Shvatila sam da mogu opstati i sama. Kročiti u život i stvarati svoj put samostalno.To je bilo najteže.
Ta su razdoblja iza mene.
Shvatila sam neki dan da se zapravo bojim. Bojim se smrti. Panično se bojim da će mi netko učiniti neko zlo. Bojim se hodati sama u mraku. Znači li to da mi je napokon stalo do mog života? Znači li to da mi je konačno stalo do svih onih snova koje sam davno sanjala i koje želim doživjeti?
Nadam se da jest, jer nekada se tako predivno osjećam u svojoj koži i nekada mi se ljubi cijeli svijet od sreće.
Pusa
- 14:13 -
