petak, 31.10.2008.
Ne volim pisati o nekoj aktualnoj temi, jer, čini se, svi onda pišu o tome.
Ali osjećam se potišteno pomalo i uzbuđeno zbog Svih Svetih.
Ići ću na grob svoje bake. Još uvijek mi je teško pojmljivo da je ona zapravo mrtva, da leži ispod te kamene ploče i da je više nema. Nestvarno mi je... I rano je još. I često mislim - trebala bih biti bolja prema osobama koje volim, najlakše ih je izgubiti, najteže je promijeniti sebe - ali ono loše uvijek prevlada.
Nekako je lakše izderati se na nekog ili kolutati očima od muke. Najlakše.
Volim biti na groblju tih dana. Nekako kao da je to mjesto zaogrnuto posebnim velom spokoja, misterije i topline.
Te onaj poseban miris - miris cvijeća - cvijeće koje miriše na groblje. Osjećam se opijeno od toga. U meni budi poseban osjećaj strahopoštovanja, kao da siluete svih preminulih lebde u zraku oko nas, osjećam se bliže svim tim ljudima i osjećam ih. U obične dane - to su samo nadgrobne ploče išarane slovima i ukrašene slikama.
Najviše volim noću se iskrasti, kad već ljudi polako odlaze kućama i po ruku s dragom osobom prošetati tim alejama duhova, dok sa njihovih grobova pozdravljaju raznobojni plamenčići.
Ta noć za mene ima poseban čar - poput Božića. Samo što je tužno.
Svi moji dragi preminuli - laka vam zemljica i blaženi spokoj gdje god da jeste.
Mislim na vas...
- 13:45 -
