subota, 31.05.2008.
Abstinence II
Nastavljam niz drugog po redu najboljeg dana/noći u životu - apsolventske večeri. Bila sam okružena svojim prijateljima. Još donedavno užasno su me živcirali, jer sam totalno netolerantna, a sada priznajem da su mi prirasli srcu i da će mi nedostajati. Uz mene je bila moja draga prijateljica, koja je alkoholom htjela ubiti tugu zbog nesretne ljubavi, a ja svoje borbe sa vjetrenjačama. Željela sam popiti i bila sam blizu toga. Mislila sam da će to biti ta noć kada ću ponovo popiti bilo što, osim soka. No nekako se dogodilo da uvijek kad sam rukom posezala za osvježenjem zgrabila novu bocu coca-cole. Bilo mi je teško posegnuti za alkoholom. U jednom trenutku prijateljica mi je,ako se to tako može nazvati, u čašu natočila bambus gotovo istovremeno kao i sebi - no odbila sam. Predamnom je stajala čaša i najlakše je bilo pružiti ruku i prinjeti čašu ustima, no nekako sam osjećala da je to loše. Umjesto toga uzela sam čistu čašu i natočila sok. Prijateljica me pogledala i uputila nekoliko rečenica na račun moje uštogljenosti ilitiga nemam pojima čega. Osjećala sam se kao da sam ju razočarala, ali ni ona nije shvaćala moje razloge, kao ni mnogi drugi. Nekoliko sam puta do sad pomišljala kako zapravo i nije neki problem ako ja popijem čašicu žestokog i malo se opustim,ali mi to nekako teško polazi za rukom. Nisam ja neki alkoholičar i krajnji cilj mi je, osim da samoj sebi dokažem da konačno nešto u svom životu mogu napraviti kako valja i izdržati koliko treba, dokazati da se mogu zabaviti i bez tog čudesnog napitka. Doduše energetski su mi napitci postali zamjena i popušila sam pola cigarete, ali krajnji cilj opravdava sredstva, ili ne?
Bilo mi je lijepo na proslavi, bila sam sretna i na kraju - svega se sjećam :)
No ipak, ponekad motaju mi se raznorazna razmišljanja po glavi i sumnje u moju odluku.
Drugi dan osjećala sam se popareno i loše. Dapače, tu večer/ili jutro kada sam ljegala u krevet osjetila sam laganu mučninu. Mislim da je bilo od hrane.
Nisam se ubila alkoholom no simptomi su bili slični. Zapravo je sve isto, samo što sad bistre glave zagorčavam život onima koji popiju - oprostite mi.
Tko sam zapravo ja - kad nisam netko drugi?
- 12:48 -
petak, 23.05.2008.
Baki III
Danas sam prvi put od tvog očajnog čina ponovo kročila u tvoju kuću. Jeza me lovila i spuštala se niz leđa kad sam ulazila ponovo u tu kuću. Vrata TE prostorije bila su širom otvorena, vješalica označena kao dokaz brojem 2, na plastičnoj posudi svezan rubac kojim si zauvijek sama sebi presudila. Rubac iznenađujuće ružičaste boje s nacrtanim trešnjama po sebi. Izgledao je lijepo, za razliku od onih rubaca ružnih uzoraka koje nose starice. Nekoliko trenutaka stajala sam pred tim rubcem gledajući u njega i prosuđujući o njemu samom. Bio je to običan rubac no bilo mi je teško uopće dodirnuti ga. Htjela sam ga skloniti da ga mama ne vidi i da joj ne uzrokuje dodatne patnje. Primila sam ga s dva prsta i ugurala sa strane, dublje u plastičnu posudu. Nisam ga bacila. Osjećam se kao uljez na mjestu zločina i bojim se bilo što dodirnuti ili maknuti da ne bih "oskvrnula" TO mjesto. U nakani da skinem naljepnicu tj. dokaz pod brojem 2 sa vješalice podigla sam ruku. Prstima sam dodirnula ljepljivu stražnju stranu i odustala od nakane. U toj prostoriji nema više ničeg traumatičnog ni strašnog. Onog dana znatiželja me vukla u TU prostoriju, ali nisam ušla. Činilo mi se previše poremećenim da to činim. Sada kada mogu ući u TU prostoriju ništa ne ukazuje na činjenicu da te više nema. I ta vješalica i taj rubac i taj stolac što su ti bili jedina nada tog dana ne mogu mi još uvijek dokazati da te više nema, da si otišla od nas i to na užasan način...
Zadaća mi je bila otvoriti prozore ostalih prostorija...bez razmišljanja pojurila sam stepenicama do soba. U prvu prostoriju ušla sam polako i sa straopoštovanjem uključujući dozu straha. Krenula sam žurno prema tvojoj sobi zaletejela se u zaključana vrata - priznajem glupo od mene - ta uvijek je tvoja soba bila zaključana!
Okrenula sam ključ u bravi i otvorila vrata...
Prvi pogled pao mi je na tvoj krevet. Ne sjećam se da li sam možda ja sjela na njega, one nedjelje, kada sam tražila svečanu odjeću za tebe, za tvoj pokop ili je ta polovica kreveta ostala tako ocrtavajući tvoje obrise...Doista se ne sjećam, ali bilo je strašno samo i zamisliti da si tu bila ti i na tom krevetu ležala možda samo nekoliko sati prije.
Kosila sam poveliko dvorište i razmišljala o tebi. Kroz otvoren prozor wc-a vidjela sam tvoju unuku kako zgrožena gleda čas u vješalicu čas u pod zamišljajući vjerojatno sam prizor. Dvorište smo ti očistili kao nikada do sada. Da si živa bila bi sretna na svoj način, mada to nikada nisi znala pokazati, ali sad bi to sigurno prepoznali na tebi...ali sada je već kasno. Iskrala sam se na trenutak od ostalih i ponovo pošla do tvoje sobe. Zazvala sam jedanput "...baka...", zazvala sam te i drugi put. Željela sam čuti kako će to zvučati. Bilo je tužno, zvučalo je pusto i nije bilo odgovora. No nisam te ni zvala s ciljem da te čujem; zvala sam svoje sjećanje na tvoj glas, na tvoj odaziv. Željela sam čuti kako mi uzvraćaš poziv i zvukom glasa javiš gdje se nalaziš - tvoj glas još uvijek mogu čuti jasno i to je jedino što pamtim tako živo i tako jasno...tvoj glas. Otvarala sam police ormarića tražeći ma i dijelić tebe, nečega što je pripadalo tebi, no ništa osobnog nisam našla. Kao da nisi imala nikakvih tajni ni nikakvih stvarčica samo tvojih. Osvrnula sam se po sobi, pogledala sebe u ogledalu - zamislila se sa fotoaparatom pred licem i otišla van iz sobe. Uzela sam fotoaparat s ciljem da poslikam pojedine prostorije te kuće, da me podsjećaju na ono nešto uvijek kad prolazim tim prostorijama, no jednostavno sam odustala. Željela bih zadržati tu kuću i tebe u njoj u sjećanju onakvom kakva je bila, a ne kakva će biti, no već je prekasno. Tvoje cvijeće je razdjeljeno uokolo, prostorije postaju sve više i više prazne...nema te više i s tobom, poput Titanika, nestaje i tvoja kuća i tvoj duh iz nje. Tužno.
Jedino što sam željela poslikati bila je vješalica s brojem 2 na sebi, no na kraju i to mi je bilo previše. Nisam imala snage otvoriti torbu i izvaditi fotoaparat iz nje.
U samom kutu dvorišta pronašla sam osušeno cvijeće, koji si ti bacila vjerojatno zbog nametnika, a koje je inateći se i tebi i vremenu okitilo se sitnim ljubičastim cvjetićima i malim zelenim listićima na osušenim grančicama. Uzela sam ga kući. Zaslužuje život :)
- 21:58 -
ponedjeljak, 19.05.2008.
Abstinence
ovih dana nekako mi se depresivni osjećaji jednostavno vežu jedan za drugim. Prošlo je 5 mjeseci i nekoliko dana od Nove godine i dana kada sam popila svoju zadnju čašu alkohola. Do sada i nisam bila u nekom prevelikom iskušenju. ipak se mogu zezati i smijati bez da sam pripita ili ošamućena od alkohola. Ovih dana bilo mi je nekako teže.
Prvo - godišnjica mature. Oko mene pripita lica, miški dio već poprilično teturajući održava ravnotežu, samo se grle i vuku trijezne jedinke popličući se o vlastite noge. Plešući u kolo jedan je mislio da je prilično zabavno plešući navlačiti što snažnije možeš barem jedan dio kola, ali je malo ohladio kad sam nekoliko puta izvukla svoju ruku iz njegove ne dopuštajući mu da me povlači sa sobom u ponor samog poda. Na kraju je ipak završio rasipan na dnu sale, pod stolom profesora - razrednika. Usprkos svemu bilo mi je zabavno - jedan od najljepših provoda uopće u životu. Prijateljica do mene nagovarala me da popijemo zajedno po jednu čašu. Ona je pila, ja ne. Preživjela sam i tu večer, mada mi je bilo pomalo žao što sam se odrekla alkohola i osjećala se pomalo glupo sjedeći i pijuckajući sokiće.
Drugo - proslava rođendana mog dragog.
Cijeli tjedan nisam vidjela svog dragog i nismo pravo ni popričali - očekivala sam da ćemo se opet malo zbližiti tu večer, ali je sve krenulo nizvodno popraćeno tipičnom nervozom, malo vikanja i naravno razočaranjem. Pila sam energetsko piće i bila sam poprilično vesela i u mogućnosti da zabavim ljude oko sebe, ali se nažalost proslava pretvorila u kaos i tulum na kojem baka mog dragog priča viceve, a sve s ciljem da bi se društvo malo opustilo i zabavilo. Kako je večer izmicala postajala sam sve više ogorčena na na tu ne-zabavnu večer i pomalo očajna. Blacky je stajao na stolu ispred mene netaknut. Osjećala sam okus u ustima i ono opuštenje što ga alkohol donosi sa sobom. Počela sam se polako i pitati čemu sve to i zašto se uopće odričem nečega. Pa ja uvijek mogu malo popiti i na tome prestati. Možda bi i iz početka bilo tako, sve dok opet ne bih počela uništavati sebe pijenjem alkohola i osjećajući se jadno. Bila sam na rubu i željela sam popustiti toj mojoj ludoj zamisli. Ali nisam. Umjesto toga nažicala sam cigaretu od djevojke s kojom gotov nikada ne pričam i izašla van popušiti. Inače ne pušim. Cigareta je u ovom slučaju došla kao jedna alternativa alkoholu. Pošto sam izdržala i nisam popila ništa cijelu večer - popušenu sam si cigaretu oprostila. Ali bila sam na rubu.
Do Nove godine je još puno, a kako će biti do tada..vidjet ću. Želim konačno nešto u svom životu napraviti kako treba i izdržati koliko treba.
- 21:17 -
subota, 17.05.2008.
napisat ću jenom post o prijateljima i to koliko žudim da ih imam - one prave, iskrene, a kako ih nemam - trenutno samo žalim što mi svaki dan nije kao jučerašnja proslava pete godišnjice od mature. Tužna sam - jer sam jučer opet pronašla onu veselu djevojčicu koja nosi svijet na dlanu i koja je jača i od sudbine - kad prođe vrijeme vratit će se zgurena starica pun briga, iscrpljenog izgleda i s tugom u zelenim očima... Što li je to život napravio od mene - što li sam ja to napravila sa svojim životom? Ima i gorih sudbina...i šapatom....ne djelujem si sretno....
- 12:10 -
petak, 09.05.2008.
Baki II
Ove nedjelje navršit će dva tjedna od tvog očajnog čina. Nekako ne osjećam da te nema. Uvijek si bila "tamo negdje" i živjela "tamo negdje"...i kada nismo bili u kontaktu i kada smo opet stupili u kontakt ti si bila tamo - u toj kući koja me s jedne strane toliko fascinira, a s druge strane straši svojim mističnim zrakom. Da imam priliku još jednom prošetati onom kućom i oni sobama osjećam da bi me bilo toliko strah; jer među svim tim duhovima prošlosti, koji lutaju tom kućom, znam da bi prošetao i tvoj duh - točno onakav sablasan kako ga je stvorila moja mašta. Kad sam bila kod tebe često sam se iskradala na gornji kat kuće, bez tvog znanja, zaogrčući se velom prošlosti u potrazi za "onim nečim". Kad bih otvorila vrata gornjeg kata, imala sam osjećaj da ulazim u neki drugi svijet i tiho bih - gotov nečujno na prstima, obilazila te sobe budeći sjećanja na dane kada je tu bilo života. Nakon što bih svoje receptore ispunila tim čudnim osjećajem ugode i straha sišla bih stepenicama i vratila se u stvarnost - tamo gdje si bila ti - sveprisutna i nadasve živa.
Nekako mi ne ide prihvaćanje činjenice da si mrtva. Kao da ne obilazim svakodnevno TVOJ grob, kao da nisam bila na TVOM sprovodu. I ovih te se dana sjetim češće no ikada i takve me banalne sitnice i sjećanja podsjećaju na tebe, a ja ih uopće prije nisam bila svjesna.
Želim ponovo ući u tvoju kuću. Želim te,u svojim mislima, vidjeti kako sjediš za onim stolom i tobože iznenađeno gledaš u me, praveći se da me nisi vidjela kroz prozor kuhinje da dolazim. Želim vidjeti TO mjesto gdje je nestao tvoj život; želim to zamisliti i želim te shvatiti - želim opravdati tvoj razlog.
Zar si mislila da nam je toliko malo stalo do tebe, da ti nećemo donijeti ni cvijet? Znaš li da ti nosimo cvijeće iz TVOG vrta; znaš li da smo ti posadili bijelo cvijeće jer si ga ti takvog voljela...
- 21:53 -
ponedjeljak, 05.05.2008.
Ptice pjevajući umiru
Budim se...otvaram oči. Oko mene je mrkli mrak. Čuje se šum vlaka u daljini, glas njegove trube para noć. Slavuj cvrči preko puta ceste, u mraku, u šumarku. Zvuči sablasno. Pred oči mi naviru slike bakine kuhinje u mraku. Kako li se samo osjećala sama, u toj ogromnoj kući stisnuta na krevetu u maloj kuhinji. Mislima lutam hodnikom do wc-a i vidim je na vješalici ili zamišljam kako polako sitnim koracima s noge na nogu hoda prema kuhinji dok ju obavija mrak... Ljudi kažu da moraš dodirnuti mrtvog i da se ga onda nećeš bojati - meni moja baka postaje moj strah. Ustajem iz kreveta dok mi srce snažno lupa u grudima. Oko mene je tišina. Glasom razuma pokušavam odagnati strašne misli dok hodam prema toaletu. Palim svjetlo - svjetlo me zasljepljuje. Virim kroz stisnute oči, poluteturajući obavljam nuždu i sa istim onim strahom vraćam se u krevet. Svijetloplava svijetlost s plinske peći tek neznatno osvjetljava sobu punu sjena. Lježem u krevet, a zvuk slavuja razljeva se kroz noć. Bojim se i ne držim oči širom otvorene...
- 22:21 -
petak, 02.05.2008.
Abstinence
Prošlo je već 5 mjeseci i 2 dana od kako nisam okusila alkohol. Polako posustajem. Pitam se ima li smisla i čemu sve to. Jadna sam i želim okusiti tu omamljenost. Nakon bakine smrti sve mi to polako gubi smisao. Doma sam već nekoliko dana. Zapostavil sam sve obaveze i živim kao u nekom snu. Bojim se ponedjeljka i jave koju on donosi sa sobom. Valjda ću se trgnuti.
- 15:34 -
