ponedjeljak, 05.05.2008.
Ptice pjevajući umiru
Budim se...otvaram oči. Oko mene je mrkli mrak. Čuje se šum vlaka u daljini, glas njegove trube para noć. Slavuj cvrči preko puta ceste, u mraku, u šumarku. Zvuči sablasno. Pred oči mi naviru slike bakine kuhinje u mraku. Kako li se samo osjećala sama, u toj ogromnoj kući stisnuta na krevetu u maloj kuhinji. Mislima lutam hodnikom do wc-a i vidim je na vješalici ili zamišljam kako polako sitnim koracima s noge na nogu hoda prema kuhinji dok ju obavija mrak... Ljudi kažu da moraš dodirnuti mrtvog i da se ga onda nećeš bojati - meni moja baka postaje moj strah. Ustajem iz kreveta dok mi srce snažno lupa u grudima. Oko mene je tišina. Glasom razuma pokušavam odagnati strašne misli dok hodam prema toaletu. Palim svjetlo - svjetlo me zasljepljuje. Virim kroz stisnute oči, poluteturajući obavljam nuždu i sa istim onim strahom vraćam se u krevet. Svijetloplava svijetlost s plinske peći tek neznatno osvjetljava sobu punu sjena. Lježem u krevet, a zvuk slavuja razljeva se kroz noć. Bojim se i ne držim oči širom otvorene...
- 22:21 -
