petak, 23.05.2008.
Baki III
Danas sam prvi put od tvog očajnog čina ponovo kročila u tvoju kuću. Jeza me lovila i spuštala se niz leđa kad sam ulazila ponovo u tu kuću. Vrata TE prostorije bila su širom otvorena, vješalica označena kao dokaz brojem 2, na plastičnoj posudi svezan rubac kojim si zauvijek sama sebi presudila. Rubac iznenađujuće ružičaste boje s nacrtanim trešnjama po sebi. Izgledao je lijepo, za razliku od onih rubaca ružnih uzoraka koje nose starice. Nekoliko trenutaka stajala sam pred tim rubcem gledajući u njega i prosuđujući o njemu samom. Bio je to običan rubac no bilo mi je teško uopće dodirnuti ga. Htjela sam ga skloniti da ga mama ne vidi i da joj ne uzrokuje dodatne patnje. Primila sam ga s dva prsta i ugurala sa strane, dublje u plastičnu posudu. Nisam ga bacila. Osjećam se kao uljez na mjestu zločina i bojim se bilo što dodirnuti ili maknuti da ne bih "oskvrnula" TO mjesto. U nakani da skinem naljepnicu tj. dokaz pod brojem 2 sa vješalice podigla sam ruku. Prstima sam dodirnula ljepljivu stražnju stranu i odustala od nakane. U toj prostoriji nema više ničeg traumatičnog ni strašnog. Onog dana znatiželja me vukla u TU prostoriju, ali nisam ušla. Činilo mi se previše poremećenim da to činim. Sada kada mogu ući u TU prostoriju ništa ne ukazuje na činjenicu da te više nema. I ta vješalica i taj rubac i taj stolac što su ti bili jedina nada tog dana ne mogu mi još uvijek dokazati da te više nema, da si otišla od nas i to na užasan način...
Zadaća mi je bila otvoriti prozore ostalih prostorija...bez razmišljanja pojurila sam stepenicama do soba. U prvu prostoriju ušla sam polako i sa straopoštovanjem uključujući dozu straha. Krenula sam žurno prema tvojoj sobi zaletejela se u zaključana vrata - priznajem glupo od mene - ta uvijek je tvoja soba bila zaključana!
Okrenula sam ključ u bravi i otvorila vrata...
Prvi pogled pao mi je na tvoj krevet. Ne sjećam se da li sam možda ja sjela na njega, one nedjelje, kada sam tražila svečanu odjeću za tebe, za tvoj pokop ili je ta polovica kreveta ostala tako ocrtavajući tvoje obrise...Doista se ne sjećam, ali bilo je strašno samo i zamisliti da si tu bila ti i na tom krevetu ležala možda samo nekoliko sati prije.
Kosila sam poveliko dvorište i razmišljala o tebi. Kroz otvoren prozor wc-a vidjela sam tvoju unuku kako zgrožena gleda čas u vješalicu čas u pod zamišljajući vjerojatno sam prizor. Dvorište smo ti očistili kao nikada do sada. Da si živa bila bi sretna na svoj način, mada to nikada nisi znala pokazati, ali sad bi to sigurno prepoznali na tebi...ali sada je već kasno. Iskrala sam se na trenutak od ostalih i ponovo pošla do tvoje sobe. Zazvala sam jedanput "...baka...", zazvala sam te i drugi put. Željela sam čuti kako će to zvučati. Bilo je tužno, zvučalo je pusto i nije bilo odgovora. No nisam te ni zvala s ciljem da te čujem; zvala sam svoje sjećanje na tvoj glas, na tvoj odaziv. Željela sam čuti kako mi uzvraćaš poziv i zvukom glasa javiš gdje se nalaziš - tvoj glas još uvijek mogu čuti jasno i to je jedino što pamtim tako živo i tako jasno...tvoj glas. Otvarala sam police ormarića tražeći ma i dijelić tebe, nečega što je pripadalo tebi, no ništa osobnog nisam našla. Kao da nisi imala nikakvih tajni ni nikakvih stvarčica samo tvojih. Osvrnula sam se po sobi, pogledala sebe u ogledalu - zamislila se sa fotoaparatom pred licem i otišla van iz sobe. Uzela sam fotoaparat s ciljem da poslikam pojedine prostorije te kuće, da me podsjećaju na ono nešto uvijek kad prolazim tim prostorijama, no jednostavno sam odustala. Željela bih zadržati tu kuću i tebe u njoj u sjećanju onakvom kakva je bila, a ne kakva će biti, no već je prekasno. Tvoje cvijeće je razdjeljeno uokolo, prostorije postaju sve više i više prazne...nema te više i s tobom, poput Titanika, nestaje i tvoja kuća i tvoj duh iz nje. Tužno.
Jedino što sam željela poslikati bila je vješalica s brojem 2 na sebi, no na kraju i to mi je bilo previše. Nisam imala snage otvoriti torbu i izvaditi fotoaparat iz nje.
U samom kutu dvorišta pronašla sam osušeno cvijeće, koji si ti bacila vjerojatno zbog nametnika, a koje je inateći se i tebi i vremenu okitilo se sitnim ljubičastim cvjetićima i malim zelenim listićima na osušenim grančicama. Uzela sam ga kući. Zaslužuje život :)
- 21:58 -
