Ove nedjelje navršit će dva tjedna od tvog očajnog čina. Nekako ne osjećam da te nema. Uvijek si bila "tamo negdje" i živjela "tamo negdje"...i kada nismo bili u kontaktu i kada smo opet stupili u kontakt ti si bila tamo - u toj kući koja me s jedne strane toliko fascinira, a s druge strane straši svojim mističnim zrakom. Da imam priliku još jednom prošetati onom kućom i oni sobama osjećam da bi me bilo toliko strah; jer među svim tim duhovima prošlosti, koji lutaju tom kućom, znam da bi prošetao i tvoj duh - točno onakav sablasan kako ga je stvorila moja mašta. Kad sam bila kod tebe često sam se iskradala na gornji kat kuće, bez tvog znanja, zaogrčući se velom prošlosti u potrazi za "onim nečim". Kad bih otvorila vrata gornjeg kata, imala sam osjećaj da ulazim u neki drugi svijet i tiho bih - gotov nečujno na prstima, obilazila te sobe budeći sjećanja na dane kada je tu bilo života. Nakon što bih svoje receptore ispunila tim čudnim osjećajem ugode i straha sišla bih stepenicama i vratila se u stvarnost - tamo gdje si bila ti - sveprisutna i nadasve živa.
Nekako mi ne ide prihvaćanje činjenice da si mrtva. Kao da ne obilazim svakodnevno TVOJ grob, kao da nisam bila na TVOM sprovodu. I ovih te se dana sjetim češće no ikada i takve me banalne sitnice i sjećanja podsjećaju na tebe, a ja ih uopće prije nisam bila svjesna.
Želim ponovo ući u tvoju kuću. Želim te,u svojim mislima, vidjeti kako sjediš za onim stolom i tobože iznenađeno gledaš u me, praveći se da me nisi vidjela kroz prozor kuhinje da dolazim. Želim vidjeti TO mjesto gdje je nestao tvoj život; želim to zamisliti i želim te shvatiti - želim opravdati tvoj razlog.
Zar si mislila da nam je toliko malo stalo do tebe, da ti nećemo donijeti ni cvijet? Znaš li da ti nosimo cvijeće iz TVOG vrta; znaš li da smo ti posadili bijelo cvijeće jer si ga ti takvog voljela...
Post je objavljen 09.05.2008. u 21:53 sati.